O seriji fotografija Ciglana Danijele Lušin piše Ivana Završki
Iako skupne izložbe „žena-fotografa“ ili „žena-članova“ (kako je to redovito bilo najavljivano u dnevnim novinama), organizirane jednom godišnje povodom Međunarodnog dana žena, pratimo od 1970-ih godina, kada se, osim uz zagrebačke u organizaciji Fotokluba Zagreb, počinju priređivati i izložbe u Beogradu otvorene za prijavu svim zainteresiranim autoricama iz cijele zemlje, čitavo desetljeće ranije takva inicijativa rađa se u Fotoklubu Split, ponajviše aktivnošću sestara Anke i Karmele Marasović. Riječ je o velikim pomacima koji, osim što utječu na razvoj do tada nepostojeće prakse (zajedničkog) predstavljanja autorica, otvaraju prostor i za aktivnost kritičarki iz čijih tekstova dobivamo uvid u atmosferu ovih događanja, individualne i kolektivne (umjetničke) pristupe te reakciju i dojam šire javnosti. I dok „pojavu“ ženske fotografske aktivnosti dugo prati komentar o karakterističnom takozvanom ženskom pogledu, koji se očituje i u odabiru tema kojima su fotografkinje usmjeravane, poput portreta, pejzaža ili kakvih „nježnih“ prizora, njihovi radovi često govore upravo suprotno, svjedočeći o kritičkom oku autorica i uključenosti u umjetnička, društveno-politička i druga pitanja orijentirana na razumijevanje specifičnosti konteksta vremena. Danijela Lušin Ženskoj sekciji pridružuje se nakon što u novinama nailazi na podatak o prvoj izložbi fotografkinja održanoj 1973. godine u Galeriji umjetničke fotografije u Zagrebu. Nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti, ova umjetnica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje diplomira na grafičkom odjelu, da bi se nekoliko desetljeća kasnije vratila u školu u kojoj je njezin fotografski put započeo, nastavljajući svoj profesionalni razvoj u pedagoškom smjeru kao predavačica, a zatim i voditeljica Odjela fotografije.
Prepoznavši u aktivnostima Fotokluba smjer u kojemu želi djelovati, Danijela Lušin već se iduće godine uključuje u priređivanje izložbi te na njima redovito sudjeluje do kraja 1970-ih godina, kada prestaje kontinuitet u njezinoj izlagačkoj aktivnosti u okviru ove organizacije, dok u kasnijem razdoblju do posljednje izložbe Ženske sekcije 1988. godine njezino ime primjećujemo svega nekoliko puta. U tom ranijem periodu ističe se radovima s fokusom na elemente koji svjedoče o industrijskom razvoju i procesima zagrebačke urbanizacije. Zapažena je njezina serija pod nazivom Ciglana, snimljena u tvornici opeke u Zagrebu i izložena polovicom 1970-ih godina, no u približno isto vrijeme autorica predstavlja i fotografije naslovljene Tvornica, što samo potvrđuje njezin interes u bilježenju – s današnjeg gledišta nestajućih ili posve nestalih – proizvodnih kompleksa izgrađenih u blizini pruge te karakterističnih za uznapredovali razvitak gradskih središta. Zagrebačka Ciglana, koju je krajem 19. stoljeća u današnjoj općini Črnomerec osnovao Adolf Müller, a zatim naslijedio njegov sin Leo,[1] zbog svoje je atraktivne lokacije u posljednje vrijeme predmet interesa raznih poduzetnika, a pažnju javnosti 2021. godine privuklo je rušenje prepoznatljivih elemenata ovog objekta – dvaju dimnjaka, nakon zadobivenih oštećenja u potresu, čime je ubrzano, ionako vrlo zamjetno, propadanje toga važnog industrijskog kompleksa. U Hrvatskoj se industrijski zamah prati do polovice 1970-ih godina, kada zbog sve većih promjena uslijed novih potreba postmodernog društva, brojna postrojenja bivaju napuštena i padaju u zaborav, što već naslućuje serija crno-bijelih analognih fotografija ove umjetnice, koju ona ostvaruje krećući se kroz radne prostore, zaustavljajući se pored samostalnih građevina ili kompleksa, prateći tračnice vlaka na kojima su stizali materijali i proizvodi te jednako tako odlazili.
Prizori su bez ljudi, a autoričin pogled privlače, kako je to i sama jednom prilikom izjavila, stari vlakovi, napušteni prostori, ugođaji – neke sjene i oblici; neke posve slučajne stvari.[2] I doista, prvo što promatrač uočava nije monumentalna arhitektura, već zanimljivi odnosi koje njezini dijelovi stvaraju s okolnim prostorom u kontrastnom omjeru svjetla i sjene. Pojedine prizore umjetnica snima iz niže točke gledišta ostavljajući jednako prostora vijuganju tračnica na podu i nebeskom prostranstvu koje na dijelovima „režu“ krovovi, oblikujući tako putanju koju gledatelj slijedi pokušavajući uhvatiti taj beskonačan prostor iznad sebe. Tlo je mekano i blatno, a primjećujemo i lokve od kiše o koje se odražavaju zrake sunčeve svjetlosti, pa su ovi prizori pomalo i poetičnog karaktera – kao da promatramo ostatke nekog prošlog života čiji su tragovi svježi kao otisci guma na zemlji, no istovremeno daleki i neuhvatljivi poput duhova (nekadašnjih) radnika koje možemo zamisliti da onuda koračaju s umjetnicom. Ove fotografije zanimljivo su svjedočanstvo autoričinog osjećaja za vrijeme u kojem snima – kao da predosjeća da će proizvodni kompleksi biti napušteni i prepušteni na nemilost nekim drugim službama. Odnosi svjetla i sjene na prizorima naglašenih ritmičnih izmjena konstruktivnih elemenata s jedne strane možemo tumačiti kao utjecaj grafike na fotografiju, a s druge, u okviru pravca Nova objektivnost koji stavlja naglasak na drukčije viđenje stvarnosti. Takva ritmična izmjena jednog elementa prepoznatljivo je obilježje i Novih tendencija, a u fotografiji posebice dolazi do izražaja kod Branka Balića koji je, snimajući novozagrebačku izgradnju, pojedinim segmentima pridavao likovna obilježja.[3]
I dok njezini muški kolege Branko Balić i Milan Pavić prate, primjerice, novozagrebačku izgradnju fokusirajući se više ili manje na radnike te njihov smještaj u novom okruženju kao pogled u budućnost, a u što zalaze i Marija Braut te Slavka Pavić, Danijela Lušin u seriji Ciglana ostaje pri istraživanju struktura i odnosa elemenata objekata koji polako počinju pripadati prošlosti. Kao u nekim drugim radovima objedinjenima pod nazivom Kompozicije, ova autorica promatračev pogled usmjerava na zanimljive komponente svakodnevnih predmeta, naglašavajući tako umjetnički potencijal stvarnosti i mogućnost da se on prenese putem fotografije. Pa ipak, uz polustoljetni odmak od vremena u kojemu nastaje Ciglana, nemoguće je ne osvrnuti se na društvene, gospodarske i političke promjene koje su dovele do toga da ova serija danas djeluje aktualno. Uz napuštene i propadanju prepuštene tvorničke komplekse koji čekaju razrješenja pravnih pitanja, pri čemu među interesima aktera najčešće nećemo naći zaštitu domaće industrijske baštine, svjedočimo i neadekvatnim prenamjenama drugih vrijednih prostora poput Zagrebačkog Velesajma, koji danas funkcionira kao ambijent za smještaj velikih skladišta i igraonica, ili recentnog primjera robne kuće Nama oko koje su se povele brojne rasprave o budućnosti ovog simbola (starog) Zagreba. Seriju Ciglana stoga čitamo kao vizualni dokument povijesti zagrebačke industrijske arhitekture, zatim umjetničkog potencijala medija, što je bilo posebice važno 1970-ih godina, te u kontekstu mogućeg preispitivanja razlika u muško-ženskim razlikama fotografskom pristupu koji je sama autorica negirala zalažući se za ideju da je fotografija naprosto – fotografija,[4] što su sve i nadalje aktualna promišljanja koja svjedoče o slojevitosti naše svakodnevice.
[1] http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-67-2015-11-8-Ind-bastina.pdf
[2] Mila Savić, „Žena s kamerom. Fotografija nije samo muško zanimanje“, Bazar, 11.–23. 3. 1974., 10–11.
[3] Sandra Križić Roban, Irena Šimić, Branko Balić, Ana Šverko (ur.), Zagreb, 2022.
[4] https://croatian-photography.com/dialogue/pronalazenje-normalnog-razgovor-s-danijelom-lusin/
