Skip to main content

O povezanosti čitanja i fotografije piše Marija Ott Franolić 

Posljednjih dana je hladno i sve je hladnije, pa se prije izlaska iz kuće toplo obučemo, na glavu duboko navučemo kapu, zategnemo debeli šal, a u uši stavimo slušalice, navinemo glazbu i žustro krenemo, obično već utabanim putevima – do škole, do posla, do trgovine. Ne trebamo previše gledati oko sebe, poznajemo svaki kamen, svako skretanje, udubinu u asfaltu ili kantu za otpatke koja nam svaki put prepriječi put.

No kad bismo zastali, podigli glavu i pokušali zaista nešto vidjeti, kako bismo hodali i što bismo točno gledali, na kojim bi nam se detaljima pogled zaustavljao? Bili bismo gotovo poput slijepe osobe koja je odjednom neočekivano progledala, potpuno poznat okoliš pretvorio bi se u nešto ne-više-toliko-samorazumljivo, ono što smo mislili da znamo dobilo bi neke nove nijanse i iznenađujuća značenja.

Svijet se sastoji od slika i teksta, a o nama ovisi kako ćemo ih čitati i gledati. Pismeni smo kad slova i slike znamo dešifrirati, razumjeti, među njima se snaći. Danas kada toliko vremena provodimo na internetu prelijećući kratke tekstove, postaje sve važnije povremeno se zaustaviti, uzeti zraka i nešto zaista dubinski pročitati. Vježbanje strpljenja i udubljivanje u sadržaje prijeko nam je potrebno da se spasimo od površnosti. Povremeno jednostavno treba isključiti telefon i udubiti se u debeli roman. Isto to vrijedi i za vizualne sadržaje – stalno nešto gledamo, previše vremena „skrolamo“ po društvenim mrežama, prolazimo mnoštvo fotografija, memeova, reklama, najava – no koliko toga stvarno i vidimo? Fotografiramo više nego ikad, ali koliko vremena posvećujemo gledanju tih snimljenih fotografija? To su jako važna pitanja, u civilizaciji koja posljednjih godina sve više s kulture teksta prelazi na kulturu slike. Kad tome dodamo činjenicu da mnogi od tih objavljenih sadržaja uopće nisu vjerodostojni nego su retuširani, namješteni da bi nas u nešto uvjerili – jasno je da nam je više nego ikad potreban mehanizam razumijevanja vizualnoga.

Slike su starije od jezika, pa i djeca rado gledaju slike i mogu ih razumjeti i razgovarati o njima prije nego nauče čitati. Biti vizualno pismen znači moći analizirati vizualne sadržaje i stvarati neka značenja iz njih. To je neka vrsta kritičkog mišljenja. Proces vizualne pismenosti ide otprilike ovako: prvo gledamo – pa vidimo – pa možemo opisati to što smo vidjeli – početi analizirati viđeno – i tek nakon toga taj vizualni sadržaj možemo interpretirati, iz njega stvarati značenje. Možemo viđeno i klasificirati prema sličnostima i razlikama. S obzirom na to koliko smo okruženi vizualnim sadržajima, pomalo je začudno da im pridajemo toliko malo pozornosti – premalo podučavamo razumijevanje slika i fotografija, udubljivanje u vizualne sadržaje i vježbanje pomnog gledanja. To je velika šteta, osobito s obzirom na činjenicu da se naše inteligencije razlikuju – neki su ljudi vizualni tipovi, razmišljaju u slikama – i jako bi profitirali od vizualnog odgoja.

Fotografkinja Tana Hoban u neprevedenoj knjizi intervjua s ilustratorima Show Me a Story!: Why Picture Books Matter: Conversations with 21 of the World’s Most Celebrated Illustrators (2012) spominje odličan primjer podučavanja vizualnom odgoju U njujorškoj školi Bank Street pitali su učenike što vide svaki dan na putu od kuće do škole, na što su oni odgovorili „ništa“. Potaknuti njihovim odgovorom, dali su im fotoaparate i mladi su ljudi odjednom gledajući kroz njih na putu do škole otkrili rijeke, gradilišta, štandove s hranom – Tania Hoban čak zaključuje da su tek s fotoaparatom naučili gledati. A možda su samo prvi put zaista obratili pozornost na nešto što im se inače činilo poznatim i zbog toga nezanimljivim.

Dakle, otkuda bismo mogli krenuti želimo li mlade ljude educirati u pomnom gledanju ili ako i sami imamo namjeru više se udubljivati u svijet koji nas okružuje, pokušati proniknuti u ono što vidimo? „Sakupljati fotografije zapravo znači sakupiti svijet“ napisala je Susan Sontag još 1977. u eseju On Photography. Da bismo na kraju mogli reći da smo sakupili svijet, trebamo krenuti polako – odrediti što ćemo točno gledati i koliko vremena. Moramo si uzeti vremena, biti strpljivi, prepustiti se neočekivanome i ne očekivati neki brzi rezultat. Zatim, za pomno promatranje moramo biti potpuno prisutni, isključiti telefon i fokusirati se na ono što gledamo. Važno je također da pokušamo zamisliti da ono pored čega prolazimo nikad nismo vidjeli – osobito je to poželjno kad odlučimo promatrati nešto jako poznato, poput svakodnevne rute od kuće do škole. Nije nam cilj ugledati nešto novo, nego vidjeti nešto što nam je poznato na nov način, iznova, kao da to vidimo prvi put. Takav su umjetnički postupak u književnosti ruski formalisti nazvali očuđenjem – umjetnost je za njih počinjala u trenutku odmaka od automatskog shvaćanja stvari i prepuštanja svježem gledanju-iznova. Jer kad nam je nešto svježe, prvi-put-doživljeno, možda ćemo to lakše dublje analizirati, pretočiti u riječi. To je osobito važno kod slika koje, baš kao i emocije, nisu uvijek posve prepričljive, ponekad ih je teško opisati. Ali ukoliko ih pokušamo analizirati – bolje ćemo ih razumjeti.

Kad neki prizor razmatramo za fotografiju, mijenja nam se način na koji ga gledamo. I američka fotografkinja Dorothea Lange zaključuje da fotoaparat može biti „instrument koji nas uči kako gledati bez aparata“ (Los Angeles Times, 13. kolovoza 1978.) Ukoliko fotografiramo neku stvar, možemo se usredotočiti na detalje, svjetlost, sjene ili odsjaje, teksture, boje, perspektivu, razmisliti o tome kako pokušati „uhvatiti“ temperaturu? Fotografiramo li ljude, primjerice susjeda kojeg viđamo svaki dan na putu do škole, počinjemo razmišljati o tome kako ćemo osigurati da fotografija odražava njegovo raspoloženje? I možemo li snimiti niz fotografija kojim bismo o njemu drugima ispričali neku priču?

I ne samo da će nam pomnije promatranje kroz fotografski objektiv pomoći da zamjećujemo više – on nas također može podsjetiti na zanimljiv odnos slike i sjećanja – kad govorimo o prostoru ili ljudima koje smo vidjeli ne oslanjajući se na fotografije, čega bismo se sjetili o onome što smo vidjeli i koliko bi to bilo pouzdano? Naravno, ni fotografije ni slike nisu značenjski neutralne, o tome je pisao već teoretičar John Berger sedamdesetih godina u poznatoj knjizi Ways of Seeing (nedavno je kod nas objavljena pod naslovom Načini gledanja u prijevodu Martina Beroša i Karoline Hrge). Naš doživljaj određene slike jako ovisi o našem trenutnom raspoloženju, ali i cjelokupnom znanju i iskustvo koje unosimo u gledanje i interpretaciju onoga što vidimo. Zato će dvoje ljudi koji fotografiraju posve istu stvar vrlo vjerojatno napraviti posve drugačije fotografije.

Fotografija je dakle, kao i književnost i slikarstvo, samo jedna od mogućih interpretacija svijeta, ona ne pokazuje neko objektivno i zadano stanje stvari. Tome je tako jer je svaka fotografija prije svega izbor fotografa ili fotografkinje, a s druge strane njihovo značenje jako ovisi o onome tko ih gleda i interpretira. To je vrlo važno prenijeti mladim ljudima od kojih mnogi puno vremena provode na društvenim mrežama koje često oslikavaju posve lažno stanje stvari – photoshopirana savršena ženska tijela (koja će mnoge mlade djevojke dovesti do nezadovoljstva, nesigurnosti, u najgorem slučaju anoreksije), namješteni lažno-savršeno-nasmiješeni životi drugih koji nas mogu činiti nesretnima i anksioznima ako ih počnemo uspoređivati sa svojom „običnom“ svakodnevicom. Kad gledamo određenu fotografiju, uvijek bismo si trebali postaviti konkretna pitanja koja će nam reći nešto više o kontekstu: Što prikazuje ova fotografija, što se tu može vidjeti? Tko je ovo fotografirao i zašto? U kojoj situaciji je fotografija nastala? Je li ju netko mijenjao i što je time želio postići?

Po uzoru na iskustvo iz njujorške škole Bank Street koje pokazuje da upotreba fotoaparata može posve promijeniti način na koji učenici promatraju svijet oko sebe, Galerija Spot uskoro će sa zagrebačkim osnovnoškolcima organizirati radionicu “Na putu do škole – prepričavanje fotografija koje nisam snimio/la”. Cilj radionice je osnažiti njihove vještine pomnog promatranja, omogućiti im da primjećuju i mogu opisati detalje u kvartu, a programska aktivnost obuhvaća kraću tematsku šetnju Črnomercem i susrete u Galeriji Spot. U prvoj tematskoj šetnji djeca će hodati kvartom bez fotoaparata i pokušati zapamtiti što više detalja na putu do škole. Potom će doći do Galerije Spot gdje će s voditeljicama radionice razgovarati o tome što su vidjeli i pokušati zamisliti i riječima opisati fotografije koje su na tom putu mogle biti snimljene. U drugoj tematskoj šetnji, djeca će pomoću fotoaparata svojim “pametnim” telefonima zabilježiti prizore te potom usporediti svoj doživljaj kvarta prije i poslije fotografiranja. Pokušat će potom verbalizirati zašto su za fotografiranje odabrali baš te motive – i ima li nešto što su u svojoj okolini otkrili tek sada, s fotografskim aparatom, što možda nikad prije nisu primijetili u svome kvartu? Radionica bi trebala utjecati na njihov način gledanja i spoznaje svijeta oko sebe, a istovremeno ih potaknuti i na kreativno usmeno i pismeno izražavanje i prepričavanje doživljenoga. Nadamo se da ćemo ih na taj način zainteresirati za medij fotografije i potaknuti ih da i druge stvari s kojima se susreću znaju pomnije promotriti i razumjeti.