Osamdesetih godina prošlog stoljeća većina kvartova u Zagrebu imala je svoj omladinski klub. Bili su to tzv. “klubovi Saveza socijalističke omladine”. Iako sjajno zvuči činjenica da ih je tada postojalo toliko, to u stvarnosti nisu bili pravi klubovi niti su imali pretenziju to biti. Bila su to mjesta bez ozbiljne klupske infrastrukture, a u njima su se povremeno održavali raznoliki sadržaji kao što su društvene igre (šah, Čovječe ne ljuti se), projekcije filmova, sastanci planinarskih društava, razni tečajevi i rijetko neke manje svirke. Na taj način su se zadovoljavale pojedine društvene potrebe samo kvartovske ekipe. Međutim, jedan od njih ipak se razlikovao od svih drugih: bio je to Klub omladine Črnomerec (skraćeno KOČ), popularno zvan Vrhovec, smješten u jednoj dvokatnici u brdovitoj ulici na adresi Vrhovec 5. Nalikovala je kući duhova iz osme epizode Alana Forda, ali u njoj nije bilo Baby Kate, agenta Larrigana i ostalih opakih duhova, već su njome vladala razigrana braća Ivan i Štef Tenšek, porijeklom iz Bedekovčine, koji su spontano odlučili klub otvoriti novim strujanjima.
A za mene je sve počelo ovako – u osmom razredu moj najbolji prijatelj Stanko preselio se iz kvarta Voltino na Črnomerec te je jednog dana 1985., na banderi na Ilici pored svoje zgrade ugledao mali fotokopirani plakat koji je pozivao na gledanje filma “Pink Floyd – Live at Pompeii” u izvjesnom Klubu omladine Črnomerec u njegovom novom kvartu. Pink Floyd nam je bio najdraži bend i jedini u školi smo ih slušali, tako da je ovaj plakat izazvao u nama ogromno oduševljenje, a pogotovo jer smo bili uvjereni da smo otkrili neku nepoznatu grupu. Nikad do tada nismo bili ni u jednom klubu i bilo nas je strah da će nas neki frajeri odmah prebiti, čim kročimo u prostor. Svejedno, odlučili smo otići – kud puklo da puklo. Uzbuđeni i uplašeni, došli smo do kuće na toj adresi i ništa nije nalikovalo našoj predodžbi opasnog mjesta kojim ordiniraju odrasli zli likovi. Popeli smo se drvenim stepenicama i na drugom katu je neka ekipa igrala Čovječe ne ljuti se pa smo bili sigurni da smo fulali adresu. Ipak smo nekog čovjeka s bradicom pitali za projekciju i on je rekao da upravo počinje film. Ugasio je svjetla, upalio televizor koji je bio spojen s VHS playerom i počela je magija – prvi put smo vidjeli naše heroje u akciji. Kada je film završio saznali smo da je projekciju organizirao Štef, pravog imena Stjepen, student socijalnog rada, da kao i mi voli Pink Floyde i da je to mjesto gdje se ljudi jednostavno mogu doći družiti bez ikakve najave. I tako smo Stanko i ja počeli dolaziti na druženja s nizom simpatičnih ljudi koji su se tamo motali, ali osim povremenih slušaonica nije bilo redovitog programa. Ne znam kako mi je palo na pamet, ali sam Štefu predložio da napravim svoju slušaonicu s čime se odmah složio, unatoč mojih tek 14-15 godina i nikakvom iskustvu.
Za početak sam odabrao tematsku večer posvećenu Patti Smith. Smatrao sam da je redoslijed puštenih pjesama s njezina jedina četiri albuma od presudne važnosti te sam pjesme s ploča snimio na nekoliko kazeta, jednu za drugom prema nekom vlastitom konceptu. Kako bi se izbjegla pauza kod okretanja kazete, prvo bi išla A strana jedne kazete pa A strana druge na drugom kazetofonu, jer mi je bilo bitno da su sve pjesme puštene bez ijedne pauze dok se ne odvrte sve kazete. Napravio sam A3 fotokopirani plakat s motivom albuma “Wave” na koji sam montirao izrezan prijevod Pattine pjesme “Sohl” iz knjige “Stereo stihovi” Dragoslava Andrića, i to zalijepio po gradu. Iako bez ikakvog očekivanja, klub je bio pun ljudi i pozitivnih vibracija za novo događanje u gradu. Takav početak bio je prilično ohrabrujući pa sam nakon još nekoliko povremenih netematskih slušaonica počeo puštati muziku jednom tjedno, utorkom, i klub je ubrzo bio obogaćen cijelim nizom novih zanimljivih i veselih likova iz cijelog grada.
Jedan od njih, Dario Stipaničev, bio je toliko inspiriran cijelom situacijom i uporan u iznošenju ideja da smo osmislili zajedničku slušaonicu i po prvi put joj nadjenuli ime – “Korijeni priviđenja” prema tadašnjem slobodnom prijevodu filma “Altered States” Kena Russela (alternativni naziv koji nije prošao glasio je “Alisa u zemlji čudesa”). Puštali smo što smo htjeli, dakle, puno psihodelije i kraut rocka, uz izlete u tematske slušaonice tipa Pere Ubu, Faust ili Grateful Dead, ali i tada aktualnije bendove kao što su bili Ramones, Dead Kennedys, Joy Division, ili slušaonica garage rocka, gdje smo pozivali znance da sami puštaju muziku. Na početku svake večeri pustili bismo po jednu epizodu Montyja Pythona.
Ubrzo su i drugi poželjeli raditi svoje programe, pa su se slušaonice protegle na cijeli tjedan. Sjećam se da je prog-rock puštao Mate iz Velike Gorice, kojeg smo zvali Jagger, roots rock reggae puštali su Benjamin Perasović i Nikša Dubreta, a multikulti program Vu Cumpra vodile su Daria Škarpa i Nataša Blečić.
Na programima smo često puštali video priloge, na primjer filmove o Dead Kennedys, The Residents, Velvet Underground, King Crimson, 4AD izvođačima… Bilo je dirljivo vidjeti gomilu punkera kako sjede na podu sobe od 10-ak kvadrata i pobožno gledaju u televizor s filmom o Dead Kennedys. U to vrijeme svatko tko je imalo držao do sebe slušao je Velvet Underground, oni su bili mjerilo ispravnosti. Ja sam, izgleda, prvi u Zagrebu nabavio film o njima, naručio sam iz Beograda kopiju video kazete i na tu projekciju se doslovno nije moglo ući u klub, jer sjatio se cijeli grad. Ta pomodna situacija trajala je samo jednu večer, jer većina tih ljudi više nikad nije kročila u klub i mi smo nastavili po svome, a ovo je bio samo jedan usamljeni izlet šire publike grada u Vrhovec. Jednom sam slučajno saznao da klub ima trajni ugovor s Kinotekom prema kojem ima pravo na 10 besplatnih projekcija filmova godišnje. To je valjda bio neki standard za tadašnje omladinske klubove, ali na Vrhovcu to nitko nije iskoristio pa sam odmah organizirao filmski program. Iako im je katalog dostupnih filmova bio siromašan, sjećam se da sam uspio iskopati Buñuelovog i Dalijevog “Andaluzijskog psa” i Menzelove “Strogo kontrolirane vlakove”. Sama realizacija bila je jako simpatična – u dogovoreno vrijeme došao bi tehničar iz Kinoteke s platnom i projektorom pod miškom, sve bi brzo montirao i pustio film. Klub je imao mali budžet za fotokopiranje plakata, ali i za kopiranje kazeta za potrebe slušaonica, što bi za nas radili Blind Dog Records uz obavezne popise pjesama otipkane pisaćom mašinom na omotu.
Pokušali smo organizirati koncerte i čak ih je nekoliko uspješno održano, ali kako nije bilo pravih uvjeta, koncertni program nije zaživio, a i jedan susjed, iziritiran bučnim zvukom, bio je ozbiljna prijetnja. Organizirao sam prvi koncert Javoru Jeiću, svirao je svoja noise kola i ostrva na gitari spojenoj u distorzirani kazetofon, okrenut leđima publici i uz svjetlost jedne svijeće. Bio je prisutan i Jura, dakle jezgra prve postave benda Šumski bila je tu. Zoran Stojanović Kizo, koji je kasnije osnovao bend Veliki bijeli slon, tada je slovio za najboljeg gitarista u gradu i održao je koncert s elementima performansa koje je izvodio Predrag Štrbac. Grupa Ayllu imala je svoje večeri gdje bi svirali bolivijsku glazbu bez ikakvog ozvučenja i pripremali leche de tigre i sangriju koje su dijelili besplatno. Mimo toga, njihov osnivač Robert Lovrić vodio je školu sviranja bolivijske glazbe. Dolazio sam često kao promatrač, čak sam se i sam okušao u sviranju kene (južnoameričkog puhačkog instrumenta), doduše, ne baš uspješno. To je bilo puno više od običnog glazbenog tečaja, prije svega zbog Roberta čija se ljubav za glazbom i kulturom Anda zarazno širila na sve prisutne. Kad je prepričavao svoje doživljaje s putovanja po Boliviji, to je bilo tako uvjerljivo kao da smo svi s njim bili tamo. Svim članicama te grupe, koju smo zvali školica, sam je napravio instrumente, a njegovu kenu od šljivinog drveta imam i dandanas. Inače, Robert je na čudesan način sviranjem sicusa (zampoña) i kene obogatio pjesme Haustora Skriven iza lažnih imena, Treći svijet, Bi mogo da mogu i Uzalud pitaš. Probe su održavala još dva kućna benda – John Smith Band i blues bend znakovitog imena Delta. Valerija Nikolovska je održala svoj prvi javni nastup u Zagrebu baš u Vrhovcu, sama s akustičnom gitarom, i tada je upoznala članove Delte – Maria Šenicu, Darka Frančića, Stipu Belobrka, Darka Mikuleca i Bojana Kambića i ubrzo im postala pjevačica. Cijelo iskustvo s Vrhovcem je po njezinim riječima bilo presudno da se profesionalno počne baviti glazbom.
Vrhovec je bio pravi autsajderski klub. Nije bio na mapi zagrebačkih klubova i mnogi nisu ni znali za njega. Nikada nije izašao ni jedan tekst o klubu u novinama. Inače, ekipa iz srednje škole s kojima sam se intenzivno družio izlazila je u Lapidarij, Jabuku i Kulušić koji su bili “ozbiljna priča” i baš nikad nisu dolazili u Vrhovec, koji im nije bio dovoljno cool, tako da je to mjesto bilo kao za neki moj tajni život. I bilo je sjajno, taj divan osjećaj da smo mimo svega, marginalni, interni i da radimo što hoćemo, bez očekivanja i ikakve zacrtane poslovne logike. Ulaz je bio uvijek besplatan, a iznimka su bila dva mjeseca za vrijeme kojih se ulaz naplaćivao 5 dinara, što je trajalo sve dok se nije skupio novac za kupnju novog kazetofona. Podrazumijevalo se da nitko nije plaćen za rad na programu, čak nikome nikad nije palo na pamet da bi nešto tražio.
U to vrijeme nije bilo toliko dostupnih informacija, a LP-ploče koje su DJ-i u Vrhovcu s oduševljenjem puštali bile su toliko rijetke da su glazbeni fanovi iz najudaljenijih dijelova grada i njegove okolice (na primjer, stalna publika iz Velike Gorice) bez dvoumljenja dolazili u mali opskurni klub na brdu kako bi ih čuli i pritom razmijenili za život ključne informacije. Isto tako, često smo znali puštati ploče koje bi donio netko od publike. Jedan takav primjer bio je album grupe Country Joe & The Fish “Electric Music for the Mind and Body” koji se često slušao u Vrhovcu, a vlasnika te ploče, od koje se nikad nije odvajao, prozvali smo Country Joe. Jednom mi je tetka iz Njemačke poslala 10-ak ploča prema popisu koji mi je sastavio jedan stariji psihodeličar i kad sam se s njima pojavio u Vrhovcu, svi su s uzbuđenjem jedva čekali da zavire u vrećicu punu blaga i čuju ih. Neke od ploča koje smo često puštali su The Great Society „Live at Matrix“ i Can „Delay“, uz puno Tangerine Dreama, Fausta, King Crimsona, Brainticketa, White Noisea…
Iako je produkcijska razina kluba bila mala (jeftina oprema i DJ pult u špajzi te minimalističko uređenje prostora – bijela farba i male kockaste pletene stolice bez ručki i naslona), a lokacija ne baš atraktivna, kolektivni duh koji je harao tim prostorom činio ga je neodoljivim, tako da je to u to doba bilo obavezno svakodnevno okupljalište za ekipu sklonu nekonvencionalnim mjestima i druženjima s najraznolikijim frikovima. Uz besplatan upad, pivo koje je koštalo 5 dinara i čudno radno vrijeme od 20 sati do ponoći, Vrhovec je bio kao pravi dnevni boravak, a publika velika obitelj koja se međusobno poznavala. Imali su osjećaj prisnosti, koji je nedostajao drugim „pravim“ klubovima, kao i da je to naš klub u kojem svi mogu sudjelovati. Nakon zatvaranja, pojam “našeg kluba” ostao je prisutan kao nedostižan ideal i velika rupa u životima mnogih koji i nisu dolazili u Vrhovec, ali im je trebao prostor ili utočište u za kulturu destruktivnom vremenu 1990-ih. Gotovo deset godina kasnije, “naš klub” se srećom ipak dogodio otvaranjem Močvare, s tim da je istu ulogu imao i Attack.
Promocija događanja odvijala se na tri načina: na fotokopiranim A3 plakatima, mjesečnim plakatima/kalendarima u klubu na koje bi DJ-i flomasterom upisivali svoje programe po datumima i objavama u Večernjem listu na predzadnjoj stranici u rubrici Događanja u gradu. Ovo zadnje nam je bilo toliko bitno da bismo skoro otkazali program ako u novinama ne bi bila objavljena najava. Plakati su bili kolaž fotokopiranih omota ploča i flomasterom dopisanih podataka, a na dnu su bili logo i adresa kluba. Teško da bi se tu moglo govoriti o nekom pravom dizajnu, ali i taj amaterizam imao je neki šarm. Bilo je nekih manjih kreativnih pokušaja, tipa kada sam za slušaonicu Velvet Undergrounda fotokopirao bananu iz dućana kao aluziju na Warholov omot njihovog prvog albuma, ili kada sam za Pere Ubu slušaonicu provukao žniranac kroz usta na izrezanoj fotografiji Johna Cleesa i to fotokopirao. Plakate sam lijepio po koševima za smeće u centru grada, koji su bili istog formata, i na par srednjih škola, a prosjek je bio 20-30 komada po programu. Sjećam se da sam za slušaonicu grupe Faust zalijepio samo jedan plakat na Cvjetnom trgu, a prikazivao je rendgenski snimak šake s njihovog prvog albuma. Ne sjećam se je li to bio minimalistički koncept, namjerno samo s jednim plakatom, ili sam mislio da ionako skoro nitko osim stalne publike neće doći na taj program.
Bilo je zanimljivih anegdota. Kako se ipak s vremenom počela skupljati solidna količina ljudi, svoju priliku jednom je namirisao neki ušminkani darker koji je radio u Jabuci i htio proširiti svoje djelovanje i na Vrhovec. Pojavio se jedne večeri s pitanjem tko je tu glavni i bahatim “uletima” da će on odmah staviti disko kuglu, da će se odsad puštati The Sisters of Mercy… E, to mu je bio pogrešan potez, jer mu je moj kolega Dario rekao: “Slušaj ti, dok sam ja živ ovdje se neće puštati The Sisters of Mercy, jel’ ti jasno?” i tip je podvio rep i nestao zauvijek. Jako sam bio ponosan da smo pokazali zube takvom bezveznjaku. Naravno, nije bio problem u tom bendu, nego su u tom trenutku oni bili metafora komercijalizacije koja nije imala svoje mjesto u Vrhovcu. Juru, s kojim sam koju godinu poslije osnovao bend Šumski, nisam još poznavao, ali sjećam se da je na slušaonici Joy Divisiona, gdje su svi mirno sjedili na stolicama i pomno slušali pjesmu “Transmission”, odjednom usklađen s glasom Iana Curtisa zavikao “Radio!”. Obožavao sam Disciplinu kičme i svaki dan nakon škole odlazio u Bogovićevu u PGP RTB dućan da provjerim je li izašla nova ploča koja je bila u najavi. Dugo je vremena prošlo i jedan dan se ploča ipak pojavila, bio je to “Zeleni zub na planeti dosade”. Kupio sam odmah dvije, jednu za slušanje, a drugu za svaki slučaj. Iste večeri u Vrhovcu smo slušali samo tu ploču, stalno iz početka, ushićeni onim što smo čuli. Jednom smo imali slušaonicu Ramonesa na kojoj su se pojavili svi zagrebački punkeri. Tjedan nakon toga bila je slušaonica psihodeličnih hipija Sweet Smoke, i pojavili su se neki zbunjeni mladići s izjavom “Oprostite, mi smo čuli da se tu sluša punk?”. Objasnili smo im da je muzika ocean u kojem jednako dobro plivaju i punk i psihodelija, ali nije bilo pomoći i oni su otišli razočarani. Jedna neugodna epizoda dogodila se kad sam organizirao projekciju kratkog filma Nathana Grozaya “Yü Gung”, u kojem je čudnu golu spodobu prelivenu kantom bijelog polikolora glumio moj prijatelj Boro. Film je bio nijem i Boro i Nathan su trebali film pratiti velikom bukom na gitarama. Nažalost, kada su pripreme počele ispostavilo se da takav događaj nije moguće održati, jer klub je zapravo bio samo mala sobica, kao u stanu, bez ikakve izolacije, i da moguće prijetnje susjeda mogu ugroziti njegov daljnji rad. Nathan i Boro, iako razočarani nastalom situacijom, pokazali su razumijevanje, i činilo mi se da je meni gore nego njima što program neće biti održan. Simbolično obeštećenje umjetnicima i njihovoj ekipi, koja se zapravo sastojala od grupe Abstraktes Selbstzerstoerendes Theater (AST) koja je svirala i sa Satanom Panonskim (Tin Čipin, Nathan, Klit, Picek) napravljeno je u vidu većih količina besplatnih piva na šanku, što je donekle ispralo nastali gorak okus.
Posebnu draž atmosferi Vrhovca davala je čitava galerija osebujnih likova koji su vjerno posjećivali klub i čija je osobnost utjecala na magnetičnost prostora više nego bi to učinilo ulaganje u njegovo uređenje. Jedan od najživopisnijih i najvjernijih posjetitelja bio je Haug, čije sam pravo ime i prezime – Marko Liščinski – saznao tek par godina poslije, kad sam ga potpisao na omot prvog albuma Šumskog gdje je svirao bubanj na jednoj stvari. Haug je bio iskonski hipik, neopterećen izgledom, uvijek veseo i pun smiješnih priča, od kojih je najzabavnija bila ona da je po profesiji kamiondžija što je sam izabrao smatrajući da nema psihodeličnije situacije od vožnje kamiona njemačkim autoputovima i pritom slušanja kazeta Jefferson Airplanea. Naravno, nemoguće je zaobići i Dariju Škarpa, susjedu kluba, koja je pohađala Robijevu školicu. Bila je prva i jedina šankerica Vrhovca i zbog svog toplog pristupa bila je kao neki dobri duh kluba. Među posjetiteljima i sudionicima bile su tri naročito upečatljive ekipe. Društvo hipika iz Dugog Sela dolazilo je svaki tjedan, a među njima se isticao Predrag Topić, danas ravnatelj Gradske knjižnice Dugo Selo, koji je tada preveo knjige stihova Iana Curtisa i Syda Barretta i objavio ih u jednom primjerku. Kada je upao na Kviskoteku pojavio se u džemperu s izvezenim znakom peace i na pitanje voditelja gdje izlazi glasno rekao: “U Vrhovec!”, čime je postao heroj naše male zajednice. Drugu ekipu činili su sociolozi Ben Perasović i Nikša Dubreta te niz njihovih prijatelja desetak godina starijih od nas. Oni su nam na neki način bili učitelji jer smo u druženju s njima upoznavali druge dimenzije supkultura što je bila tema koja nas je najviše zanimala, a s druge strane tulumarili su s nama kao da generacijske razlike nikad nije bilo. Jedan od njih, Toni Gabrić Venezija, kasnije je bio novinar Feral Tribunea te jedan od osnivača H-Altera. Treća skupina bili su također nešto stariji, a povezivala ih je ljubav prema folk glazbi što je bio nama nepoznat žanr, ali dovoljno zanimljiv da se počne slušati u Vrhovcu. Darko Mikulec je povremeno održavao slušaonice engleskog i irskog folk rocka. Prema njegovim riječima, prva je održana 21.4.1987. i bila je posvećena bedovima Fairport Convention, Steeleye Span, Clannad i Amazing Blondel čiji se omot albuma “England” nalazio na izgubljenom plakatu koji je bio ručno koloriran. U objavi u večernjem listu došlo je do zanimljivih gramatičkih grešaka poput Pairport Konvešn i Amazon Blundel. Darko je kasnije otvorio vinyl shop Woodstock, Archie Karma Vinyl, a Denis Leskovar je također otvorio glazbeni dućan Avalon te kasnije postao rock novinar, s tim da mu je prvi, inicijacijski tekst naravno bio o Nicku Drakeu. Svakako treba naglasiti presudnu ulogu braće Tenšek bez kojih svega ovog ne bi ni bilo. Vrhovec je mogao ostati samo još jedan kvartovski klub u kojem se ne događa ništa bitno, ali ovdje je priča bila drugačija, jer su pravi ljudi imali mogućnost otvoriti vrata mladim ljudima nakon čega više ništa nije bilo isto. Ivan je bio voditelj kluba, osigurao je da on infrastrukturno funkcionira i davao je otvorene ruke ljudima poput mene. Štef je bio voditelj glazbenog programa, započeo je priču sa tematskim slušaonicama i kasnije štafetu predao drugima. U mom slučaju, imao je ulogu i da kao moj mentor povremeno mojoj zabrinutoj mami objasni da joj je sin u dobrim rukama, da se ne drogira i da samo slušamo ploče. Ipak, u Vrhovcu nije sve teklo glatko. Svake godine nakon ljetne pauze postavljalo se mučno pitanje kada slušaonice opet kreću i tu je znalo doći do velikih odugovlačenja, jer bilo je inicijativa odozgo da nas se riješi. Nakon hrpe poziva dobili bismo napokon ponovno prvi datum u jesen i onda bi opet sve išlo svojim tokom. Godine 1990. vidjelo se da budućnosti baš i nema, jer se raspadao stari sistem, a u novom nije bilo mjesta za omladinsku kulturu. Pojavila se čak vijest da će prostor pripasti nekoj banci, zbog čega je sastavljena simpatična peticija protiv zatvaranja kluba, no uzalud. Zadnji događaj održao se otprilike u lipnju 1990. godine, nakon čega su se svi sudionici raspršili na razne strane. Krajem iste godine, nova nada pojavila se preuzimanjem vodstva Galerije ESCE od strane Helene Klakočar i Damira Bartola Indoša, ali nakon herojskih i vizionarskih šest mjeseci neumornog rada i oni su otjerani i Zagreb konačno biva zavijen u mrak na duži period. Nekoliko godina poslije šetao sam Črnomercem i put me nanio do Vrhovca 5, pa sam malo zavirio. Kuća je djelovala napuštena, baš kao kuća Baby Kate, ali je jedan prozor bio otvoren i pozivao je na ulazak. Prošao sam praznom kućom u kojoj nije bilo ničega osim smeća na podu, među kojim sam pronašao i sa sobom odnio nekoliko plakata starih slušaonica i metalne ukrase s programa Vu Cumpra. Netko je odnio gramofone, miksetu, kazetofone, čak ni arhive kazeta više nije bilo… Danas je kuća uređena i u njoj djeluje Institut za turizam, a na njihovoj web stranici vidi se kako veseli zaposlenici mašu s naše terase!
S obzirom da je važnost Vrhovca u životu grada zaboravljena te da su neki od korijena Močvare potekli od tamo, odlučili smo 2010., dvadeset godina nakon zatvaranja Vrhovca, u Močvari organizirati okupljanje stare ekipe pod nazivom “Who killed the white rabbit? – psihodelična zabava u sjećanje na iščezli legendarni zagrebački klub Vrhovec”. Došla su oba brata Tenšek i još 40-ak ljudi s Vrhovca razdraganih neočekivanim susretom, čime kao da smo konačno zaključili ovu priču. A ta priča meni je bila jedna od najbitnijih epizoda u životu jer mi je upravo tamo netko kao klincu dao priliku da nešto kreativno radim. Puštanjem nekomercijalne muzike za entuzijastičnu publiku i pozivanjem drugih da rade to isto imao sam osjećaj da mijenjam svijet, oplemenjujem ga i otvaram nove horizonte, i da svi kao malo pleme sudjelujemo u tome, radosno međusobno otkrivajući i dijeleći tajne.
