Ured za fotografiju i Galerija VN pozivaju na otvorenje izložbe Zvučna fotka Črnomerca nastalu u kustoskoj koncepciji Tene Starčević, a na kojoj izlažu Tin Dožić, Andro Giunio i Luana Lojić. Otvorenje će se održati u utorak, 1. 4. u 19:00 sati u Galeriji VN, a prilikom otvorenja je zakazan višekanalni zvučni performans umjetnika Andra Giunia (u 19:30 sati). Izložba ostaje otvorena do 26. 4. 2025.
Medij fotografije razvijen je nekoliko desetljeća prije nego što je Thomas Edison izumio fonograf – prvi uređaj za snimanje zvuka. I dok pomoću fotografija prikupljamo informacije o tome kako su nekoć izgledali gradovi, i dalje je teško u potpunosti rekonstruirati zvučnu sliku pojedinih urbanih sredina u prošlosti. Baš kao i fotografija, zvuk može potaknuti memorijski aparat i produbiti naše razumijevanje događaja iz prošlosti, a određeni zvukovi odavno imaju svoj kulturni i društveni značaj unutar pojedine zajednice. Crkvena zvona su, sve do izuma mehaničkog sata u 14. stoljeću, funkcionirala kao glavni orijentir u vremenu, signalizirajući trenutke od zajedničke važnosti kao što su misa ili molitva. Međutim, industrijska revolucija nepovratno je promijenila zvučnu sliku svijeta, a zagađenje bukom kao posljedica nezaustavljivog tehnološkog napretka, prisutno je u mnogim gradovima i predstavlja ozbiljan ekološki problem.
Kvartovski objektiv u središte zanimanja postavlja gradsku četvrt Črnomerec čija je bogata industrijska povijest usko povezana sa specifičnim obilježjima kvarta. U jednoj od prethodnih etapa projekta istraživali smo mirise koji čine ovaj kvart jedinstvenim i zaključili da je miris pečene kave tvornice Franck svojevrsni pečat Črnomerca. Ipak, stariji stanovnici kvarta još uvijek se sjećaju upečatljivog mirisa Tvornice duhana koji je u potpunosti iščeznuo iz kvartovske memorije. U aktualnoj fazi projekta pažnju smo usmjerili na istraživanje zvučne slike Črnomerca i nastojali odgovoriti na pitanje postoje li karakteristični zvukovi koje je moguće čuti isključivo na području ove gradske četvrti? Ima li Črnomerec jedinstven zvučni krajolik? Koji su zvukovi tijekom vremena potpuno nestali iz kvartovske memorije?
Zvučni krajolik (eng. soundscape) zbir je svih zvukova koji nas okružuju u svakodnevnom životu, a koncept je razradio kanadski teoretičar zvuka Raymond Murray Schafer kako bi objasnio način na koji zvukovi oblikuju ljudsku percepciju okoliša. Premda zvučni krajolik Črnomerca povezujemo s gotovo univerzalnim zvukovima prometa ili građevinskih radova, ova gradska četvrt specifična je po zvukovima prirode koje je moguće čuti u Park-šumi Jelenovac ili uz potok Črnomerec. Dominantni zvukovi poput automobilskih truba, kočnica ili motora u kontrastu su sa suptilnim zvukovima žuborenja potoka ili pjeva ptica na koje nerijetko ne obraćamo pozornost. Iako je sluh jedno od onih osjetila koja ne možemo isključiti vlastitom voljom, vježbanjem aktivnog slušanja možemo produbiti znanje o zvukovima koji nas okružuju i načinu na koji oni utječu na našu svakodnevicu.
Danas je zvukove moguće bilježiti različitim mikrofonima, a gotovo svaki pametni telefon nudi mogućnost snimanja zvuka što utječe na promjene u načinu na koji komuniciramo u svakodnevnom životu. U nedostatku vremena sve češće pribjegavamo komunikaciji putem glasovnih poruka, jer je izgovorene misli brže i jednostavnije snimiti nego napisati jasnu tekstualnu poruku. Ipak, istraživanje povijesti zvukova podrazumijeva proučavanje pisanih zapisa s opisima pojedinih zvukova kako bismo stekli dojam u kojoj se mjeri izmijenila zvučna slika pojedine mikrolokacije. Prizivanje zvukova iz sjećanja ili djetinjstva jedan je od načina kako možemo ponovno osvježiti kvartovsku memoriju.
Izložba Zvučna fotka Črnomerca okuplja rezultate umjetničkog istraživanja Andra Giunia koji se bavio mapiranjem zvučne slike Črnomerca te zajednički rad Tina Dožića i Luane Lojić, nastao potaknut iskustvom radionice koja je u središte zanimanja postavila metal kao rezonantni i vibracijski materijal. U želji da potaknemo lokalnu zajednicu na svjesno opažanje zvukova iz okoline, odlučili smo izraditi Zbirku zvukova Črnomerca koja funkcionira kao digitalni repozitorij (nestalih) zvukova. Na mrežnoj stranici projekta Kvartovski objektiv moguće je donirati različite zvukove i na taj način sudjelovati u očuvanju zvukova koji bi tijekom vremena mogli iščeznuti iz zvučnog krajolika Črnomerca.
Andro Giunio, Tri toka – zvučna psihogeografija Črnomerca, 2025.
Rad istražuje urbani krajolik zagrebačke četvrti Črnomerec aktivnostima hodanja, osluškivanja, dokumentiranja i mapiranja njegovog neprestano mijenjajućeg zvučnog i vizualnog okruženja. Jedna od konceptualnih odrednica ovog projekta je praćenje tokova črnomerečkih potoka; od njihovih izvora, brana i retencija pa sve do nizine željezničke pruge, s idejom uspostavljanja relacija između različitih zvukovnih temporalnosti. U tom kontekstu, dinamika svakodnevnog života u urbanom prostoru grada i njegove javne infrastrukture (u južnom dijelu četvrti), postaje kontrapunkt geološkom vremenu utkanom u prostor šumskog ekosustava (u sjevernom dijelu četvrti).
Uz kontinuirano bilježenje zvukova kvarta, jednako važna komponenta istraživanja je prikupljanje različitih utisaka i zapažanja o zvukovima u susjedstvu. Putem anonimne ankete stanovnici Črnomerca podijelili su osobna iskustva, asocijacije i emotivne reakcije na neposredno zvučno okruženje.
Rad je realiziran u hibridnoj formi višekanalne zvučne izvedbe i instalacije koja integrira sve prethodne aspekte istraživanja. Terenske snimke, crteži i karte, kao predlošci za improvizacijsku i grafičku partituru, te zapažanja i iskustva stanovnika kvarta iz prikupljenih anketa, postaju jednakovrijedni segmenti pri koncipiranju zvučne kompozicije. Materijali se raznolikim metodama manipuliraju i reinterpretiraju u pokušaju preoblikovanja odnosa prema prostoru Črnomerca kroz zvuk.
Tin Dožić i Luana Lojić, OSJETNICE, 2025.
Prošle godine pozvali smo umjetnika Tina Dožića i umjetnicu Luanu Lojić da osmisle radionicu na temu zvukova Črnomerca koju provodimo u suradnji sa Savezom gluhih i nagluhih grada Zagreba. Njihov prvi zadatak bio je pronaći odgovor na pitanje kako pristupiti radionici zvuka u kojoj istovremeno sudjeluju gluhe, nagluhe i čujuće osobe te koje je osobine zvuka moguće prenijeti u druge medije, poput slike i dodira? Zvukove je moguće stvarati pomoću vibracija, a poznato je da su osobe s oštećenjem sluha izuzetno senzibilizirane na vizualne i taktilne elemente. Istraživanjem različitih tekstura i materijala koji proizvode određene zvukove nastojimo osvijestiti zvučnu sliku Črnomerca iz perspektive osoba s oštećenjem sluha.
Tijekom tematske šetnje Rezonanca Črnomerca, voditelji su usmjeravali polaznike prema rezonantnim objektima u javnom prostoru, a vježbama u eksterijeru pokušali su detektirati vibracije i vibrirajuće ostatke metalnih konstrukcija u kvartovskom tkivu. Rezoniranje kao pojam ne vežemo isključivo za objekte već i za ljude koji emitiraju određenu energiju u prostoru, a umjetnici rezonancu promatraju kao portal u tamnu materiju zvuka – “ono što putuje zrakom i onkraj naših pužnica, preko naših tijela: kroz ruku u tlo, u zidove, u predmete i sokne, vrške prstiju, pramenove, ploče ili trepavice; ono što ne čujemo, ali osjećamo”.
Iz umjetničke izjave:
“Možemo li tramvaje, potrese, vlakove nazvati medijima urbanih rezonanca? Što se dešava ako svoju pažnju skrenemo na najrezonantnije objekte Črnomerca? Tako se naše preliminarno istraživanje rezonance kvarta sakuplja na rđavim vagonima, oronulim reklamnim tablama, dječjim igralištima, rešetkama ograda, šahtovima, željeznim spomenicima. Metal je drugi po redu najrezonantniji element na zemlji (iza drva). U kontekstu rada, sklapamo savezništvo s njegovim svojstvom, eternom ekstenzijom – kroz iste one vagone, reklamne table i ograde. Uzimamo batove, čekiće i kamenje, kojima stimuliramo rezonancu metalnih javnih predmeta. Isto činimo s polaznicima radionice, članovima saveza gluhih i nagluhih, te nekolicini čujućih osoba. Udarac za udarcem, osluškujemo razlike tih rezonanca, dijelimo iskustva uz pomoć prevoditeljice. Uskoro, metalne reklamne ploče postaju klaviri, vagoni nježne površine, a rešetke vibrafoni. Zaključak je, ako izuzmemo zvuk od rezonance, približimo se osjetilnom iz čujnog, ulazimo u kompozicijski imaginarij tamne materije zvuka. To polazište zadržavamo i u objektima koje izlažemo u Galeriji VN. Publiku pozivamo na polaganje dlanova na metalne plohe, na kojima reproduciramo četverokanalnu kompoziciju za metalne udarce, grebanja, šaputanja i šumove. To su objekti pronađeni na otpadu, koji su nekad bili dio većih rezonantnih struktura: zgrada, trgovina, građevinskih konstrukcija, djelići nekadašnjeg puno većeg tijela rezonance Črnomerca. Umjesto zvučnika, oni postaju rezonantnici ili pulsirajući osjetnici.”
