Naizgled obične točke na zapadnom rubu Črnomerca – jedna slobodno raspršena krošnja, zaboravljena modernistička fasada i jedan niski zidić prepun sivih ekonomija nisu tek orijentiri u prostoru, nego žive scene svakodnevice: mjesta gdje se susreću zakoni i improvizacija, arhitektura i ulica, povijest i preživljavanje. U tekstu Saša Šimpraga govori o Zagrebu kroz tri elementa grada.
Platana
„U glavnom gradu Republike Hrvatske Zagrebu svatko može bez prijave održavati mirno okupljanje i javni prosvjed na Trgu Francuske Republike“, glasi članak 13. Zakona o javnom okupljanju. Možda je česta zabuna oko imena trga, koji neki pogrešno nazivaju Trgom Francuske revolucije, uvjetovala baš to mjesto, iako je to malo izgledno. Ono je prije dovoljno daleko da nikoga ne smeta i još se manje vidi. Na Kegliću (kolokvijalno ime trga) mogućnost okupljanja uglavnom podrazumijeva prostor veće asfaltne površine na sjevernoj strani trga, gdje, između ostaloga, raste i jedna osobita platana. Nije jedina na trgu, ali se po nečemu izdvaja. U neposrednoj blizini je terasa kafića kojoj krošnja te platane ljeti daje djelomični hlad. Jednom sam tu razgovarao s gospodinom koji je radio na obnovi nekog tajnog objekta u libijskoj pustinji i tamo upoznao Gadafija. Trgovi, ako čuju, naslušaju se svakakvih priča. Neka stabla u gradu od njih možda rastu. Ako izostavimo parkove i groblja, malo koje zagrebačko gradsko stablo, osim te platane na Trgu Francuske Republike, ima tako široko oblikovanu krošnju tj. onu koja nije uopće orezivana. Za to je zaslužna mikrolokacija unutar trga, koja omogućava da se grane razviju bez da ikome smetaju. Po tome je to stablo prilično istaknuto, jer je praksa po gradu drugačija. Keglička platana sa svojom raskošnom krošnjom kao da odgovara naravi slobodnog okupljanja ili je jednostavno bliže prirodi, slobodi koja nije sputana gradom. Odudara od uobičajenog. Baš kao i njen trg sa svojim zakonskim pravilom, iznimka je i po tome posebna.
Svega koju minutu od platane, sjevernije po Čanićevoj – koja nema, a trebala bi imati drvored – je Ilica, najpoznatija črnomerečka ulica. Tu skrećemo lijevo.
Uglovnica
Kuća Armuth na uglu Ilice 215 i Cankarove 1 sagrađena je 1932. godine po projektu arhitekta Zlatka Neumanna. Zlatko Neumann studirao je u Beču gdje je bio učenik i kasnije suradnik Adolfa Loosa. Kao Loosov suradnik sudjeluje u projektiraju kuće za pjesnika Tristana Tzaru u Parizu, koja je završena 1926. godine. Godinu dana nakon izgradnje Tzarine kuće, Neumann se iz Beča vraća u Zagreb gdje započinje profesionalno djelovanje, baš u trenutku kad moderna arhitektura u gradu samo što nije doživjela prve realizacije. Sjeverno pročelje Neumannove modernističke uglovnice u Ilici fina je referenca na Loosovu kuću za Tristana Tzaru na Montmartreu. Arhitekt će svojevrsne naznake pariške fasade interpretirati na dva zagrebačka zdanja: spomenutoj zgradi Armuth i još diskretnije kod vrlo sofisticiranog pročelja vile Schwartz u Torbarovoj 7 gdje je to tek gesta odnosa ukupnog volumena i plohe velikog prozora. Suptilna pariška referenca na iličkoj fasadi uvod je u razigranije pročelje iza ugla. U Cankarevoj je fronta višekratno izlomljena i po načinu rijetka u gradu (slični pristup može se vidjeti i na kući na uglu Medvedgradske i Vrančićeve). Sve skupa djeluje skladno. Od izgradnje prošlo je gotovo stoljeće, pa je s vremenom fasada postala siva – karakteristika velikog dijela šireg središta Zagreba, posebno Črnomerca. Jednom kad opet bude bijela, kuća će zabljesnuti. U gradu je puno poznatijih i dobrih uglovnica, no Neumannova kuća Armuth spada u elegantnije.
Od te kuće u smjeru zapada iduća je tramvajska stanica okretište Črnomerec.
Zidić
Tramvaj se na Črnomercu okreće dulje od stoljeća. Stigao je 1910. godine, s elektrifikacijom tramvajske mreže. Okretište je isprva bilo nešto malo istočnije od sadašnje lokacije. Od početka do danas i uz razne promjene i nadopune, ali oduvijek više-manje samo s osnovnim uslugama. Besplatna pitka voda tu je odnedavno. Zadnja obnova okretišta 2021. godine (iste godine srušeni su dimnjaci obližnje bivše ciglane) svela se na ušminkavanje asfalta i opreme, no bez ikakve značajnije klimatske ili druge prilagodbe. Svo to vrijeme okretište je srce Črnomerca i jedan od najvažnjih zagrebačkih prometnih terminala. Kao takav, generira veliki broj korisnika. Uz formalnu ekonomiju, terminali i slična mjesta sa znatnim protokom ljudi podesni su za sivu eknomiju i prateće prakse. Na okretištu Črnomerec neizostavni dio toga je trgovina koja se odvija na zidiću uz sam zapadni rub tramvajske pruge. Polukružni niski zid koji prati zakrivljenost pruge nastao je kao sigurnosna brana prema pruzi. Dodatnu ulogu poprimio je spontano, bez plana i programa. Oblikovala ga je svakodnevica. Neformalna trgovina posvojila je njegov oblik, prepoznala rute kretanja i gužve na okretištu koje nude mogućnost uspješnije prodaje. Zgodno je smješten baš kod mjesta gdje autobusi iskrcavaju putnike, pa više-manje svi pored njega neizostavno prođu. Na njemu robu prodaju najčešće žene koje zaradom nadopunjuju skromne mirovine, nerijetko i preživljavaju. Prodavačice na zidiću imaju svoj vozni red. Sa zadnjim noćnim i prvim jutarnjim tramvajima, zidić dan započinje prazan. Kroz jutro ga ispunjavaju stvarima za prodaju koje se izlažu na i uz zidić. Naći se može svašta, najviše odjeća, obuća, ponekad predmeti za svakodnevnu upotrebu ili igračke. Sve je često rabljeno, a ponuda odudara od svega drugog na samom terminalu. Prisutnost prodavačica ovisi i o vremenskim prilikama – po kiši ih nema – i policiji, jer praksa je ilegalna. Igrokaz na zidiću ponavlja se kroz sve radne dane, a izostaje nedjeljom kad je manji broj korisnika javnog prijevoza. Onda kad robe nema, zidić se koristi za sjedenje. Prodaja i odmor nekad i koegzistiraju. Noću je prazan, a i tramvaji i autobusi tad su puno rjeđi. Na okretištu ljudi imaju svoja mjesta, perone, linije, obrasce kretanja, prečice i rituale. Možda i svoje prodavače. Zidić je barijera, izlog i klupa za svakoga i sve. Time samo kotačić u priči o okretištu, koje je dio priče o Črnomercu, koji je dio priče o gradu.
