U proljeće 1985. godine, John Cage je, potaknut svojim gljivarskim interesima, posjetio Jelenovac. Neko je vrijeme boravio u Zagrebu povodom premijere svoje skladbe A Collection of Rocks [Kolekcija kamenja] na Muzičkom biennalu Zagreb. Nekoliko desetljeća kasnije, uvažena skupina pojedinaca (koliko često možete reći da vam se u šetnji pridružila Susan Meiselas?) krenula je u eksperimentalnu zvučnu šetnju inspiriranu tim istoimenim Cageovim posjetom, metaforički se krećući njegovim stopama, kako u fizičkom tako i u konceptualnom prostoru.
Ured za fotografiju je 2023. godine otkrio davno zaboravljenu kolekciju fotografija s tog posjeta, na kojima John Cage, sa svojim prepoznatljivim iskričavim osmijehom, okružen hrvatskim kolegama i štovateljima, šeta Jelenovcem, naizgled u potrazi za pokojom gljivom. Te su fotografije iznjedrile izložbu u sklopu serijala Kvartovski objektiv, putem kojeg Ured za fotografiju nastoji uključiti zajednicu u proces promišljanja o privatnom fotografskom arhivu kao izvoru kolektivne memorije.
Kontinuiranim nastojanjem da se tematikom bave na neposredan, utjelovljen način, tim Ureda za fotografiju kontaktirao je Davorku Begović, muzikologinju, kustosicu i uzdanicu eksperimentalne glazbene scene u Zagrebu (letimičan pogled na Kontejnerov program u posljednjih nekoliko godina, u sklopu kojeg Davorka djeluje kao kustosica, dovoljan je da nam postane jasno kako se samostalno hvataju sizifovskog zadatka održavanja hrvatske eksperimentalne glazbene scene), te glazbenika i istraživača Ivara Robana Križića, s željom organiziranja događanja koji bi bio posveta Cageovu posjetu.
Kako obraditi ostavštinu koja je tako trajna i toliko poznata kao što je Cageova, a da nitko ne ostane zakinut? Zahvaljujući našim profesionalnim interesima, naše prvo promišljanje išlo je u smjeru improvizacije i indeterminizma, (za vrlo mali dio svjetske populacije) kontroverznih pojmova, koji su naizgled iznimno bliski, ali i miljama udaljeni. Ovakav način razmišljanja mogao bi se na kraju pokazati plodonosnim, ali u ovom slučaju bio je daleko van opsega projekta.
Od neodređenosti i improvizacije, naš je interes skrenuo prema važnijoj značajki višeg reda: Cageovu procesu skladanja. U članku naslovljenom U obranu Satieja [Defense of Satie], tekstu predavanja koje je Cage održao 1948. tijekom festivala na Black Mountain Collegeu posvećenog Satieu, on iznosi svoju koncepciju glazbe postavljajući pitanje oko kojih stvari u umjetnosti (posebice glazbi) postoji konsenzus. Cage primjećuje da je glazba „kontinuitet zvuka“ te, da bi se razlikovala od „ne-bivanja“, mora imati strukturu: zasebne dijelove koji svojom interakcijom stvaraju cjelinu. Da bi pojasnio svoje razmišljanje, Cage ta obilježja glazbe uspoređuje s poezijom i s nama, ljudskim bićima. Nastavljajući tu analogiju, struktura je sonet, ili haiku, ili u kontekstu nas, čovjek je ontološka kategorija. Zatim slijedi forma, „morfološka linija zvučnog kontinuiteta“. Forma je ono što ispunjava strukturu, „granica između života i smrti“ svakog soneta, kontinuitet pojedinačnih radnji i odluka koje nas čine onim što jesmo. Glazbeno djelo ima i metodu, način na koji se kontinuitet stvara. U slučaju Cagea, to može biti neodređenost; u poeziji je to sintaksa, a u životu, rutina, sustav kojim se služimo kako bismo svaki dnevni ciklus ispunili nekim prividom reda – jedenjem, spavanjem i radom, na ne sasvim proizvoljan način. Na kraju dolazimo do materijala, samih zvukova, ili, u kontekstu poezije, jezika (bilo da se radi o razlikama u istom jeziku ili različitim jezicima), to jest, naših fizičkih različitosti, uključujući naš osjećaj za modu.
Sasvim je očito da je od svih navedenih čimbenika – strukture, forme, metode i materijala – struktura jedina nepomična, jedina konstanta u sustavu. Mi kao ljudi uživamo u svom individualnom izgledu, imamo različite rasporede i donosimo odluke, a ukupnost tih odabira rezultira našim jedinstvenim životnim putem. Jedino što nam je svima zajedničko je činjenica da smo ljudska bića.
Ovaj sustav i njegova podjela na konstante i varijable potaknuo nas je da ga pretvorimo u oblik kolektivnog iskustva koje bi nam moglo omogućiti da iskusimo Cageov pristup kompoziciji: doslovno i metaforički idući njegovim stopama fizičkim i zamišljenim krajolikom. Ruta šetnje Jelenovcem trebala je postati struktura – nepromjenjiva konstanta. Formu bi dale individualne akcije svakog od sudionika, na način na koji percipiraju svoju okolinu i odlučuju je dokumentirati. Notni zapisi zvučnih događaja bili bi metoda, a materijal bi bio konkretna zvučna kulisa u sprezi s individualnom percepcijom svakog sudionika.
Cageov skladateljski proces dao nam je kako okvir, tako i metodu. Potom je trebalo osigurati skup apstraktnih alata bitnih za zadatak pred nama – razumijevanje aktivnog slušanja. Njih smo pronašli u radu R. Murrayja Schafera, kanadskog skladatelja i začetnika akustične ekologije, polja koje nastoji obuhvatiti složen i često težak odnos između ljudskih bića i njihove okoline. U svojoj knjizi The Soundscape, Schafer nudi jednu od najtemeljitijih kategorizacija zvuka (između ostalog, knjiga je preporučljiv izvor o akustičnoj ekologiji i složenosti zvuka kao društvenog fenomena): prema fizičkim obilježjima (trajanje, fluktuacija, frekvencija i dinamika), prirodni zvukovi, ljudski zvukovi, zvukovi društva, mehanički zvukovi, muk i tišina, zvukovi kao pokazatelji, i prema estetskim obilježjima. Sve ove kategorije mogu se dalje podijeliti dajući nam gotovo potpuni pregled svakog pojedinog izvora i komponente zvuka. Ovaj pristup klasifikaciji koristili smo za kreiranje vođene meditacije, vježbe opažanja, kako bismo „kalibrirali“ našu publiku i omogućili joj sagledavanje složenosti zvučne slike naše svakodnevice, složenosti koja se često zanemaruje.
Pravilno ugođena, podučena i upoznata s temom, publika je dobila apstrakciju naše rute – pojednostavljenu kartu otkrivenu putem internetske stranice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu koju je u konačni oblik pretočio Nenad Roban. Naoružani partiturom, priborom za pisanje i otvorenim ušima, naše fizičke pojavnosti indeterminizma krenule su na svoje putovanje zadanom rutom – strukturom, s kartom u ruci – reprezentacijom strukture, dokumentirajući zvučni krajolik oko sebe bilo kojim grafičkim prikazom koji im se činio prikladnim, bilo riječima, piktogramima ili osobnim asocijacijama. Time smo pokušali steći utjelovljeni osjećaj skladateljskog procesa, služeći se okvirom šetnje za stjecanje dubljeg razumijevanja koncepta zvučnog pejzaža, te stvoriti grafički prikaz naše šetnje i percepcije – partituru – koja se može reproducirati. Pritom, sami notni zapisi odražavaju subjektivnost naše percepcije; postaju naša privatna kurirana zvučna kulisa u koju su utkani događaji koji su nam se činili najvažnijima, dokumentirani za potomstvo.
Literatura
Kostelanetz, Richard (ed.). 1968. John Cage: An Anthology. New York: Da Capo Press. 78-84.
Schafer, R. Murray. 1993. The soundscape: our sonic environment and the tuning of the world. Rochester: Destiny Books
