O umjetničkom istraživanju austrijske umjetnice Julije Gaisbacher piše Tena Starčević
“Prostor nije znanstveni objekt odvojen od ideologije ili politike; on je uvijek bio političan i strateški.” Henri Lefevbre[1]
Definirajući javni prostor kao društveni proizvod, Henri Lefebvre skovao je sintagmu “pravo na grad” koja se odnosi na teorijski koncept uključivanja zahtjeva društva u proces oblikovanja kvalitete i dobrobiti gradskog života. Međutim, promatramo li grad kao živi organizam koji neprestano nastaje i istodobno nestaje, neizbježno se susrećemo s problematikom privatizacije javnih dobara koja nerijetko utišava glas građana, dok istovremeno pogoduje interesima pojedinaca. U kontekstu ubrzane urbanizacije upravo javni gradski prostor postaje mjesto borbe u kojem se očituju odnosi moći, a rekonstrukcije kulturnog krajolika ujedno su odraz dominantnih politika (brisanja) pamćenja. Zavedena ekonomskim profitom, bivša gradska vlast je 2019. godine pribjegla urbanističkoj preobrazbi prostora Zagrebačkog velesajma i Hipodroma raspisavši Javni poziv za realizaciju projekta “Grad u gradu” (poznatijim pod nazivom “Zagrebački Manhattan”), čime ujedno započinje priča o građanskom otporu i pritisku odozdo kojima je zaustavljeno prisvajanje javne površine na štetu građana. Nekoć mjesto susreta i razmjene, Zagrebački velesajam postao je prostor političkog prijepora.
Nedugo nakon završetka umjetničkog istraživanja “One Day You Will Miss Me”, u kojem se austrijska umjetnica i povjesničarka umjetnosti Julia Gaisbacher bavila slučajem megalomanskog građevinskog projekta “Beograd na vodi”, u Zagrebu se počela podizati medijska prašina oko sličnog modela privatizacije javnog prostora. Uočivši analogiju s beogradskim investicijskim poduhvatom, Julia Gaisbacher započinje intenzivno dokumentirati spomenuti prostorni kompleks kako bi fotoaparatom zabilježila ostatke modernističke izgradnje u urbanom tkivu grada Zagreba nakon Drugog svjetskog rata. Neizvjesna situacija obilježena strahom od potpunog ignoriranja javnih interesa, ali i gubitka modernističkog (i socijalističkog) arhitektonskog nasljeđa, nakratko je prekinuta pandemijom i ratovima koji su donijeli brojne promjene na globalnoj razini. U lokalnom je kontekstu ipak nezaobilazno spomenuti i potrese koji su doslovno, ali i simbolički uzdrmali Grad Zagreb. Ipak, nasilan odnos prema javnom prostoru grada usporen je upornošću aktivista iz organizacija civilnog društva (Zagreb je NAŠ!, Pravo na grad i drugih) koji su brojnim inicijativama ustrajali na očuvanju javnih interesa te pritom raskrinkali zamršenu političku pozadinu sklapanja dogovora ondašnjeg gradonačelnika Milana Bandića s privatnim investitorom (tvrtkom Eagle Hills).
Međutim, istekom roka za potpisivanje ugovora s kontroverznim investitorima označena je privremena obustava urbane transformacije, što je Juliju Gaisbacher potaknulo na promišljanje izvornog koncepta projekta u kojem je ključna namjera bila dokumentirati prostor u nestajanju. Ako će prostor Zagrebačkog velesajma još neko vrijeme ostati netaknut, onda je pravo vrijeme da se zabilježe detalji svakodnevice na ovoj lokaciji. Umjetničko-istraživački projekt “What remains?” u središte postavlja urbanističku obnovu grada Zagreba, pri čemu umjetnica nastoji odgovoriti na sljedeća pitanja – Za što se bore građani koji protestiraju protiv privatizacije javnog prostora? Kome se suprotstavljaju? Što za njih predstavlja istaknuta javna površina? Što uopće čini ovaj prostor vrijednim?
Kombinirajući klasične metode s alternativnima, Julia Gaisbacher pribjegava otvorenom istraživačkom pristupu, dok snimljene fotografije stapa u prostorne instalacije sastavljene od predmeta i materijala nađenih tijekom istraživanja. Umjetnica kao objektivna promatračica stupa u izravnu komunikaciju s korisnicima samog prostora kako bi stekla uvid u ishodište građanskog otpora. Ubrzo nakon provedenog istraživanja dolazi do zaključka da je u slučaju spornog projekta “Zagrebački Manhattan” borba za očuvanjem javnog prostora nedvojbeno postala pobuna protiv politike lokalne vlasti, koja je u potpunosti bila spremna žrtvovati javno dobro u korist privatnih investicija. Premda većina građana, pa i stručne javnosti, smatra da je revitalizacija prostora Zagrebačkog velesajma i Hipodroma nužna, nove investicije moraju odgovarati zahtjevima prostornog planiranja istovremeno uzimajući u obzir zaštićene cjeline arhitektonskog nasljeđa. U svom radu umjetnica koristi digitalnu fotografiju kao alat za razumijevanje vlastitog koncepta, a snimljeni vizualni materijali ocrtavaju tmurnu atmosferu prostora neizvjesne budućnosti. Prema riječima Petra Milata, “novo, kritičko građanstvo koje se želi suprotstaviti praksi sveopće privatizacije javnih dobara i razvlašćivanja u interesu nekolicine tako mora iznaći nove načine samoorganiziranja i artikulacije interesa od općeg značaja”.[2] Primjer zagrebačkog pritiska odozdo potvrđuje snagu participacije građana u oblikovanju javnih prostora. Spletom okolnosti, Julia Gaisbacher zatekla se u pravo vrijeme na pravom mjestu, pri čemu je stvorila bogat fotografski arhiv koji utječe na subjektivnu percepciju prostora. Tako nam njezin pogled nepristrane promatračice pruža uvid u ono što sami ne vidimo ili, bolje rečeno, nismo spremni vidjeti. Iako još uvijek izostaje jasna vizija transformacije apostrofiranog prostora, preostaje nam zapitati se, što ostaje i što će nam ostati prihvatimo li ulogu pasivnih promatrača vlastite okoline?
[1] Henri Lefevbre, State, Space, World. Selected Essays, Minneapolis i London: University of Minnesota Press, 2009., 170.
[2] Petar Milat, “Najmanje i najviše – uvodne napomene”, u: Operacija: Grad. Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti. Zagreb: Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade, Multimedijalni institut, Platforma 9,81 – Institut za istraživanja u arhitekturi, BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture, SU Klubtura / Clubture, 15.
