Autor teksta Mladen Klemenčić
Črnomerec je predjel Zagreba na zapadu, između Donjeg grada na istoku, Kustošije na zapadu i Trešnjevke na jugu, od koje ga oštro dijeli željeznička pruga. Od 1999. Črnomerec je i jedna od službeno proglašenih gradskih četvrti, a obuhvaća približno isti dio grada što ga je do 1992. obuhvaćala istoimena općina koja je postajala u tadašnjem ustroju. Sadašnja gradska četvrt obuhvaća 24,33 km2, a prema popisu stanovništva iz 2001. na tom ih je području bilo 38.762, dok ih je prema prvim rezultatima popisa iz 2011. zabilježeno 39.040. U najužem smislu, naziv se odnosi na predjel oko starog tramvajskog okretišta uz potok Črnomerec i nekadašnju zapadnu gradsku mitnicu.
Naziv Črnomerec dolazi od naziva medvedničkog potoka i nekadašnjeg prigradskog sela, koji se u povijesnim izvorima javljaju u oblicima Č(e)rnomerec i Č(e)rnomerci. Ima li taj naziv ikakve veze s mjerenjem na crno, kako se spominje u jednoj od gradskih legendi, u povijesnim izvorima, nema potvrde. Topografski se sastoji od dva osnova dijela, nizinskog i brdskog. Nizinski dio prostor je prvotne urbanizacije toga dijela grada oko Ilice kao glavne prometnice i osi oko koje se urbanizacija odvijala. Brdski dio sjeverno od Ilice obuhvaća najjužnije medvedničke obronke i prostor je nekadašnjih prigradskih sela, postupno inkorporiranih u gradsko tkivo potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća. Glavni kvartovski objekti, a to su tvornice i vojarne, smješteni su uglavnom u nizinskom dijelu područja. Brdski, odnosno prigorski dio, s iznimkom crkve i bolnice na Svetom Duhu te bolnice u Vinogradskoj ulici, pretežito je rezidencijalno područje.
Isječak iz plana grada iz 1923. godine (izvorno mjerilo plana je 1: 10 000, a objavio ga je Gradski građevni odsjek).
Nastanak
Nakon izgradnje željezničke pruge, koja je Zagreb 1862. povezala s Europom, započinje postupna izgradnja donjogradskog urbanog područja. Gradsko se područje u drugoj polovici 19. stoljeća spušta s prigorskih obronaka i počinje širiti na dotad, uglavnom, nenastanjeni nizinski prostor u podnožju. Smještaj prvog željezničkog kolodvora, današnjeg Zapadnog kolodvora, na zapadni rub Donjeg grada, bio je presudan da se grad nastavi širiti ponajprije prema zapadu, umjesto prema istoku. Sve do potkraj 19. st. kolodvor je bio ne samo glavna prometna točka nego i privlačni čimbenik novih gradskih funkcija i sadržaja.
Željeznička pruga uvjetovala je da u njezinoj neposrednoj blizini nastane prva industrijska zona u koju su se smjestili mnogobrojni industrijski pogoni, radionice i skladišta. Većina njih tijekom vremena prestala je raditi pa su i fizički uklonjeni, a na njihovu mjestu izgrađeni su stambeni objekti i zgrade, iako pojedine stare industrije i danas djeluju na prvotnim lokacijama (tvornice Franck i Pliva te Zagrebačka pivovara).
Potkraj 19. i na početku 20. stoljeća na črnomerečkom je području izgrađeno i nekoliko vojarni, koje su postale drugi dominantni sadržaj područja između Kolodvorske (današnje Austrijske) ulice i potoka Črnomerca. Kao rezultat izgradnje industrijskih pogona vezanih za željezničku prugu te prostranih kompleksa vojarni, dio grada između Ilice i pruge nije se odmah oblikovao kao urbani produžetak Donjega grada. U svom formativnom razdoblju na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kao pretežno industrijska i vojna zona, Črnomerec je fizionomski dobio izgled gradske periferije. Stambene kuće, uglavnom prizemnice s okućnicama i jednokatnice, gradile su se sporadično između tvornica i vojarni, a tek mjestimice u odvojenim segmentima nastali su planski građeni višekatni blokovi. Periferijska je izgradnja razbacanih prizemnica postupno ustupala mjesto višekatnim urbanim blokovima tijekom cijelog 20. stoljeća. Ostaci prvotnog izgleda Ilice i drugih ulica mjestimice su bili vidljivi i na početku 21. stoljeća.
Dvije glavne ulice koje prolaze cijelom duljinom nizinskog dijela grada su Ilica i Prilaz baruna Filipovića/Ulica grada Mainza. Ilica prati trasu starog srednjovjekovnog puta i slijedi rub nizinskog dijela prema prvim obroncima Medvednice – otud njezin pomalo vijugav smjer. Od 1891. Ilicom je do Vodovodne ulice vozio konjski tramvaj, a 1911. pruga je elektrificirana i produljena do Črnomerca. Ilica je po prvi puta asfaltirana 1928. Zapadno od Črnomerca, prema Kustošiji i Vrapču, produljena je nakon Drugog svjetskog rata.
Današnji Prilaz baruna Filipovića čini urbanističku i prometnu cjelinu s Ulicom grada Mainza. I ta prometnica, od Trga Francuske Republike do Zagrebačke dugačka oko 1,5 km, izrađena je etapno, a u cijeloj današnjoj duljini izgrađena je tek nakon Drugog svjetskog rata. U regulatornoj osnovi grada ucrtana je od 1887. kao široka magistrala koja se izvorno nadovezuje na Prilaz Gjure Deželića, no ostvarenje takve magistrale u punoj duljini fizički je onemogućila izgradnja Rudolfove vojarne. Ulica grada Mainza tek je na početku 21. st. u cijelosti omeđena kompaktnim višekatnim blokovima zgrada, dok je Prilaz baruna Filipovića i dalje otvoreniji, omeđen međusobno udaljenim samostojećim stambenim i javnim objektima, zelenim površinama, tvorničkim kompleksima i ostacima nekadašnjih vojarni koji su tek u 21. st. podvrgnuti prenamjeni.
Gostionica “K Mandalici” na Ilici kbr. 214.
Črnomerečke vojarne
U drugoj polovici 19. st. zbog neadekvatnog kapaciteta i opreme dotadašnjih vojarni, pristupilo se gradnji novih. Većinom su smještene na tadašnjoj zapadnoj gradskoj periferiji odnosno na području Črnomerca gdje je bilo dovoljno slobodnog prostora. Najveća i najstarija je Pješačka vojarna, izgrađena između Ilice i kolodvora. Njezina lokacija utvrđena je 1887., građena je 1888. – 1889., a nazvana je prema prijestolonasljedniku Rudolfu koji je i položio kamen temeljac. Rudolfova vojarna zadržala je vojnu namjenu do 1978. kada je porušeno 10 od 14 zgrada, a nekadašnji vojarnski prostor preuređen je u gradski park. Neposredno uz Rudolfovu vojarnu izgrađena je u Reljkovićevoj ulici i tzv. Bataljunska vojarna, gdje se nakon 1945. smjestila tekstilna tvornica Kamensko.
Domobranska vojarna izgrađena je 1898. – 1899. u Ilici 242. Zauzela je blok zapadno od pivovare. Temeljem sporazuma s Vladom RH, vojarnu je 2006. preuzela Zagrebačka nadbiskupija te nakon obnove dijela zgrada u njima je pokrenula Hrvatsko katoličko sveučilište. Većina nekadašnjih objekata vojarni, uključujući i glavnu zgradu okrenutu Ilici, nekadašnju pisarnicu, i dalje čeka na obnovu.
Jedina črnomerečka vojarna koja je do danas sačuvala vojnu namjenu je Topnička vojarna, izgrađena 1906. u Ilici 256. Obrazovnu namjenu imala je već i dok se njome služila JNA, a nakon 1990. u vojarnu je smješteno Hrvatsko vojno učilište “Petar Zrinski” koje se sastoji od nekoliko ustanova: Ratne škole “Ban Josip Jelačić”, Zapovjedno-stožerne škole “Blago Zadro”, časničke škole, dočasničke škole te Škole stranih jezika “Katarina Zrinska”.
U Ilici, preko puta Topničke vojarne, izgrađena je 1903. Vozarska vojarna. Devedesetih tamo je bilo sjedište mirovne misije UN-a (UNPF Headquarters). Nakon 2000. Ministarstvo pravosuđa RH u krugu vojarne uređuje Trg pravde gdje je zasad smjestilo Općinski kazneni sud i Odjel za mladež istoga suda.
Između željezničke pruge i Prilaza baruna Filipovića izgrađena je u razdoblju od 1910. do 1911. Konjanička vojarna. Prva je črnomerečka vojarna koja je izgubila vojnu namjenu jer je već 1924. tamo smještena Tvornica za pamučnu industriju d.d. (kasnije Tvorpam), podružnica bečke tvrtke Hermann Polack i sinovi. Od 1964. tvornica je s još dvije tvrtke ujedinjena u Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ). Na prostoru vojarne, nakon 2000. postupno se gradi stambeno-poslovni Centar Črnomerec, a kao zaštićeni spomenik kulture očuvana je jedino zgrada nekadašnje jahaonice, potom tvorničke tkaonice, gdje je nakon preuređenja 2011. otvorena galerija Lauba – kuća za ljude i umjetnost.
Na Kuniščaku, u neposrednoj blizini Domobranske vojarne izgrađena je 1911. Domobranska četna bolnica. Bolničku funkciju zadržala je sve do 1990-ih , kada je preuređena te je u nju smješteno sjedište obavještajnih službi RH.
O toponimima
Sveti Duh je, uz sam Črnomerec, najstariji toponim na promatranom području. To je nekadašnje selo nastalo oko istoimene kapelice koja je postojala već u 15. st. i najstariji je sakralni objekt na Črnomercu. Razorena je udarom groma 1810., a na njezinu mjestu sagrađena je 1832. nova i danas postojeća kapela. Kapelu sv. Duha preuzeli su 1922. franjevci konventualci (Sv. Jeronima) nakon što su zbog talijanske okupacije bili prisiljeni napustiti samostan u Cresu. Uz kapelu postupno grade samostan, a potom i novo svetište. Župa je osnovana 1932., a župna crkva sv. Antuna gradi se 1931. – 1934. prema nacrtu Jurja Denzlera. Zvonik crkve, također predviđen prvotnim nacrtom, dograđen je tek 2008.
Nazive ulica, u stručnoj literaturi nazivane hodonimima, moguće je razvrstati u nekoliko skupina. S obzirom na to da su vojarne izgrađene u austrougarskom razdoblju, ne iznenađuje da je stanovit broj ulica nazvan prema austrijskim vojnim časnicima. Uz Ilicu, glavna uzdužna prometnica nazvana je prema barunu Josipu Filipoviću, carskom generalu i vojskovođi, koji je zapovijedao austrijskom vojskom za okupacije BiH 1878. Jedna od kratkih ulica između Prilaza baruna Filipovića i Ilice nazvana je prema Janku Vukoviću Podkapelskom, mornaričkom časniku koji je 1918. imenovan zapovjednikom austrougarske flote te iste godine potonuo s bojnim brodom Viribus Unitis u pulskoj luci. Ulica sa zapadne strane pivovare nazvana je prema Filipu Vukasoviću, časniku i graditelju cesta na području Vojne krajine. Još jedna od spojnih ulica Ilice i Prilaza baruna Filipovića nazvana je prema Đuri Čaniću, časniku i dobrotvoru, koji je također sudjelovao u okupaciji BiH, a zaslužan je i za uvođenje hrvatskog jezika u domobranstvo.
Nekoliko ulica nazvano je prema dominantnim objektima uz koje se nalaze ili prema kojima vode. Domobranska i Topnička ulica nazvane su prema vojarnama, dok je Vodovodna ulica pristupna ulica gradskome vodovodu. U istoj kategoriji je i ulica sv. Duh, nazvana prema istoimenoj kapelici uz župnu crkvu sv. Antuna, kao i Selska cesta koja se na nju nadovezuje južno od Ilice, a u davnini je vodila prema prigradskim selima, ponajprije selu Horvati. Donekle, u tu kategoriju spada i Vrtlarska ulica nazvana po vrtovima koji su se tamo nalazili kao i Vinogradska ulica.
Lokalna toponomastika sljedeći je izvor naziva. U toj skupini su ulice Podolje, Kuniščak, Antunovac, Vrhovec, Šestinski dol, nazvane prema prigorskim obroncima ili dolinama, odnosno Črnomerec, ulica nazvana prema istoimenom medvedničkom potoku. Mandaličina ulica i ulica Nad lipom nazvane su prema markantnim stablima koja su se tamo nalazila.
Svojevrsni slovenski kutak čine tri ulice nazvane prema slovenskim književnicima Ivanu Cankaru, Francetu Prešernu i Simonu Gregorčiču. Tematski, mada ne i zemljopisno, u istoj su skupini i ulica nazvana prema slovenskom političaru i publicistu Janezu Bleiweisu (1808. – 1881.) te Slovenska ulica, nazvana u čast susjednoga naroda čija je povijest stoljećima bila povezana s hrvatskom poviješću.
Dvije ulice nazvane su prema inozemnim gradovima: njemačkom Mainzu, prvome gradu s kojim je Zagreb 1967. uspostavio suradnju, kao i talijanskom, točnije umbrijskom gradiću Gualdo Tadino. Povod njegovu uvrštenju u ulično nazivlje bila je suradnja organizacija dobrovoljnih davatelja krvi Črnomerca i tamošnjeg Crvenog križa.
Kao i u drugim starijim dijelovima grada, nazivi ulica u vremenskom su retrospektu bili podložni promjenama tj. preimenovanjima. Najviše puta mijenjao se naziv Domobranske ulice, koja je 1947. preimenovana u Ulicu X. korpusa, od 1970. do 1991. nazivala se Szabovom ulica, prema muzeologu i povjesničaru Gjuri Szabu, da bi joj potom bilo vraćeno prvotno ime.
Ustanove u kulturi
Osim već spomenute galerije Laube, na Črnomercu djeluje još nekoliko ustanova u kulturi. Po tradiciji i aktivnosti središnja među njima je Knjižnica Vladimira Nazora. Utemeljena je 1948. kao Knjižnica VI. gradskog rajona, što je po tadašnjoj administrativnoj podjeli odgovaralo Črnomercu. Isprva je bila smještena u Slovenskoj ulici, a 1954. izdvojen je dječji odjel te pod nazivom Pionirske knjižnice smješten u Ilicu 218 (ugao Ilice i Mandaličine ulice). Iste godine u okviru Knjižnice počele su djelovati Čitaonica i galerija (danas Galerija Vladimir Nazor), koja se od 1961. nalazi u današnjem prostoru u Ilici, na uglu s Vodovodnom ulicom. Oba knjižnična odjela, pionirski i onaj za odrasle, premještena su 1969. u namjenski prostor u prizemlju nebodera na uglu Ulice grada Mainza i Vodovodne, gdje se i danas nalazi kao središnja knjižnica sustava koji obuhvaća još 9 jedinica u zapadnom dijelu grada, među kojima je i područna knjižnica na Kajfeševom brijegu.
U zlatno doba zagrebačkih kinematografa, kada je bilo mnogo kinodvorana, dvije su bile i na Črnomercu. Nekadašnju kinodvoranu Centra za kulturu Augusta Cesarca u Ilici 208 od 1998. koristi Teatar Exit, neovisno kazalište koje je 1994. osnovao glumac Matko Raguž, a među zagrebačkim kazališnim kućama ističe se repertoarnom i stilskom prepoznatljivošću. Druga črnomerečka kinodvorana bila je na južnoj strani Ilice kraj starog tramvajskog okretišta. Dvorana nekadašnjeg Kina Kalnik postoji i danas, ali je zapuštena i javnosti nedostupna.
