Tekst Lutanja o zagrebačkom potoku Črnomerec piše Saša Šimpraga
Ako je korak mjerilo čovjeka, onda bi kretanje moglo biti mjerilo života. Jedanaest kilometara duga šetnja uz trasu zagrebačkog potoka Črnomerca imaginarnom šetaču pritom nudi bezbroj doživljaja koji ovise i o raspoloženju, slučajnostima ili sreći.
Potok Črnomerec ima dva imena i tri lica. U gornjem dijelu naziva se Veliki potok i jedan je od rijetkih zagrebačkih potoka koji su sačuvali otvoreni tok u gotovo cijeloj dužini od Medvednice do Save. Natkriven je samo na dva dijela, kratko kod istoimene ulice i nešto duže kod Remize, a samo na zemljištu Plive, uz željezničku prugu, potok nije dostupan svima, pa valja produžiti put i zaobići prepreku da bi se ponovo našli na istoj ruti.
Po svom karakteru potok ima šumsko, rezidencijalno i urbano lice. Šumsko i prirodno je ono u najsjevernijem dijelu gdje izvire negdje podno Medvedgrada i usjeklinama u brežuljke pronalazi put prema gradu. Tu je dio šume, potpuno stopljen i prirodan, tek neznatno reguliran.
U grad ulazi kod Lukšića gdje odmah postaje kulisom tamošnjih dvorišta i u suživotu s ljudima, mjestimično obuzdan, kanaliziran, ali još uvijek okružen prirodom koja je ondje kultiviranija. Tu počinje njegovo rezidencijalno lice koje se nastavlja i drugim kvartovima sjevernog Zagreba. Potok je tu donedavno bio tek djelomično reguliran, prije i nakon velike retencije uklopljene u prirodnu udolinu koja je do danas ostala bez značajnije izgradnje. Posljedica regulacije i karakteristika upravo toga dijela njegova toka su i brojne kaskade. Od 2020. godine dobar dio poteza južno od retencije, do tada potpuno prirodni ambijent, bitno je betoniziran, ne pripitomljen, već prigušen. Za potrebe izvođenja radova značajno je podignuta i razina nekadašnje šetnice koja sada postaje sličnija (budućoj) cesti.
Geografsko središte potoka Črnomerec nalazi se otprilike kod okretišta Črnomerec. Iako je trasa uz istoimenu ulicu uglavnom otvorena, na dijelu gdje potok prelazi Ilica, on je skriven pa jedva da se nazire. Neupućeni korisnici terminala ili vozačica automobila neće ga nužno ni vidjeti. Uopće u svom toku, potok ima različite razine vidljivosti; ponegdje dominira, gdjegdje je skriven, a zapravo nigdje nije ono što bi mogao biti — prirodni vodotok uklopljen u urbani prostoru tako da se međusobno nadopunjavaju..
Baš tu kod okretišta počinje i njegovo treće, naglašeno umireno i linearno lice, koje teče najgušće naseljenim i izgrađenim dijelom. Slijed kretanja je reguliran, potok izgleda uglavnom isto, a ono što se mijenja je grad. Sjevernije, grad je niži, južnije viši, s neboderima Fallerova šetališta i u Ulici braće Domany, da bi se opet spustio kako se približava Savi. Kod drugog okretišta, Remize, potok nestaje najduže – nadsvođuje ga cesta, ali svi znaju da je tu. U potrazi za senzacijama, noću kada je grad tiši, za ljetnih mjeseci kreketanje žaba slučajnom prolazniku vodotok navješćuje već iz daljine. Neće ga vidjeti, ali je očito da je tu. Sa šetnice uz potok, ističe se i pogled na Medvednicu na sjevernom dijelu Fallerovog šetališta. Taj neprekinuti vizualni koridor unosi svježinu planine duboko u grad. No prolaznik na tome dijelu trase baš i neće naći neke druge osobite podražaje, osim ako ne zadovoljava ljepotom običnog, koju nalazi na svakom koraku. Možda je to i najveća prednost potoka. Prisutne su tu mjestimične ekspresije prirode, osobito u doba godine kada je vegetacija bujnija, životinje aktivnije, no takvi momenti i stanovnici sve više nestaju pod betonom i ograničavanjem prirode tako da koji šteti potoku, životinjama i ljudima. Potok je zapravo jedno od onih mjesta koja Zagrebu daju više nego grad daje njemu. Malo ili nikako uređena javna šetnica je bez komunalne opreme. Putem nema klupa na koje bi se moglo sjesti ili pronaći punkt s besplatnom pitkom vodom. Mostovi su zapušteni, ali služe. Potoku koji je sveden na bujični kanal ne može se ni prići. Nema oznaka smjera, podataka o udaljenosti i potrebnom vremenu koliko do neke točke treba, bilo hodajući, bilo biciklom, nema čak ni imena šetnice. Unatoč tome staza je izrazito popularna i praktična veza. S potokom se živi. Sjevernije to je možda intimnije, južnije možda distanciranije, ali učestalije, no praktički u cijelom svom toku potok je okružen ljudima i njegova je pješačka, i biciklistička ruta nešto što gradu treba.
Črnomerec je tek jedan od zagrebačkih potoka koji premrežuju prostor između Medvednice i Save. Pritom, potoci zapadnog dijela grada imaju više vode od onih istočnih, a dijelovi nekih od njih tijekom godine i presuše. Mijenjaju se. Promijeniti bi se trebao i naš odnos prema njima. S obzirom na to da je gradski plan da se na trasi potoka na dijelu južno od Ilice gradi cesta, opravdana je bojazan da će potok nestati iz slike grada. Ta strepnja uvjetovana je svojevrsnim zastojem vremena. Naime, ideja zatvaranja potoka za potrebe ceste datira iz prve polovice 20. stoljeća tj. onda kada su mnogi gradski potoci nadsvođeni za potrebe novih ulica. Od tada do danas stvari su se bitno promijenile u urbanističkom planiranju i standardima koji gradske vodotoke vrednuju na način da u njima prepoznaju urbanističke, ekološke, klimatske, društvene i druge kvalitete. Zagrebački odnos prema potocima u gradskim prostorno-planskim dokumentima je zaostao pa se potok de facto tretira jednako kao i prije 80 godina. Tu kao da protoka vremena nije bilo, a svijet je u međuvremenu postao veći. Potok treba racionalizirati; bojazan od poplava je opravdana, utoliko što teče kroz grad, no to ne znači da ga treba gradu podrediti. Taj odnos može biti pravedan. Sagledavajući potok u povijesti Zagreba, prednost mu se lako može dati budući da je tu duže od grada. Grad mu je prišao, potom ga okružio, obuzdao pa i pripitomio, ali i zarobio. Ocjene njegove vrijednosti kao da vrednuju sada oronulu vanjštinu, a ne nenametljivu nutrinu koja, unatoč svemu, pršti životom. Potok je dom vrsta, odmor i osvježenje, očekivana granica ili iznenađenje. Problematika potoka jest složena, ali je bit u tome da ga se pusti da teče otvorenim tokom. I tu se namjernik i potok mogu poistovjetiti, budući da im je sukus u kretanju, slobodi, traženju izvora ili ušća, obala i luka. Samouvjerenost potoka u traženju njegove rijeke, negdje kasnije možda i mora, ukazuje i na njegovu nepogrešivost — do odredišta će sigurno stići. Pitanje je tek koliko daleko su sve one točke do kojih može doći. Potok barem na jednom svom kraju nudi i odgovor na pitanje gdje počinje i završava grad. Dok šeću, neki neće, neki možda hoće, pa i nehotično, osvijestiti da je potok tu, živ, da teče. Takav kratki susret dvaju postojanja je i neponovljiv budući da potok nikad nije isti. Baš to će nekoga možda podsjetiti na prilike, potrebu nečega tu i sad. Češće se ipak neće dogoditi ništa, i sami ljudi će isteći, a potok nastaviti, kako to kaže pjesnik Aleksandar Hut Kono, živjeti relativno vječno.
Potok je i put, kao takav odraz je ljudskog vremena i prostora koji se može čitati i u običnoj utabanoj stazi. Onakve kakve još postoje u njegovom najjužnijemu dijelu. Najstarije putove zadala je priroda. Prateći ga, naš potok je namjerniku putokaz koji prvo i neizostavno vodi u planinu ili do rijeke. No, osim tih prohodljivih, istovremeno premošćuje i temporalne distance. Konačno, potok je i dio one mreže putova koja grad čini gradom. Za takve i druge staze, Milan Prelog će reći da su korita kojima je protjecalo povijesno vrijeme. Ono koje svjedoči transformaciji koja je imanentna i prirodi, i gradovima, i ljudima. Ne uvijek, ne nužno, ali ponekad njen tempo određuje i narav promjene. Promjene koje su se dogodile na potoku u nešto više od svega jednoga stoljeća nisu obećavajuće, ali je, kako bi to rekla arhitektica Tamara Brixy, ljepota i dalje u mogućnostima.
