Autor teksta Goran Arčabić
Nakon jednog od najvećih komunalnih zahvata u Zagrebu potkraj 19. stoljeća, preusmjeravanja toka, regulacije i djelomičnog presvođenja korita potoka Medveščaka, te administrativnog proširenja grada pripajanjem poreznih općina Lašćina i Žitnjak 1900. godine, prostor istočno od Draškovićeve ulice postao je područjem izrazitog razvojnog potencijala. Projekti za gradnju vojarni planiranih u tom dijelu Zagreba izmijenjeni su, a potkraj 19. i početkom 20. stoljeća glavnina sklopova namijenjenih potrebama vojske podignuta je na prostoru današnjeg Črnomerca. U tom dijelu grada pojava industrije bila je zamjetna od 1870-ih, a intenzitet je rastao prema kraju 19. stoljeća. Sjeverno od željezničke pruge koja je u Zagreb sa zapada ulazila iz smjera Zidanog Mosta, uz istočnu stranu ulice koja je od postrojenja Gradskog vodovoda vodila prema Ilici (Vodovodna ulica) nalazila se tvornica parketa i pokućstva, a nasuprot je bila izgrađena tvornica kavinih nadomjestaka Hinka Francka sinovi. Nedaleko od križanja Vodovodne ulice s Ilicom poslovala je Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada. Koncentriranje industrijskih postrojenja na Črnomercu nije bilo posljedica planirane izgradnje industrijske zone, već činjenice da je poduzetništvu pogodovala blizina željezničke pruge i kolodvora Južne željeznice (Zapadni kolodvor). Zatečeno stanje iz druge polovine 19. stoljeća naknadno je prihvaćano u većini planskih dokumenta izrađenih do Drugog svjetskog rata, kojima se nastojalo regulirati urbanistički razvoj Zagreba.
Izgradnja vojarne za smještaj pješaštva sjeverno od kolodvora Južne željeznice još je 1889. godine presjekla trasu planirane magistralne prometnice koja je, kao alternativa Ilici, trebala povezati zapadni dio grada sa središtem. Stoga se prirodni produžetak Prilaza Gjure Deželića prema zapadu, koji je imenovan početkom 20. stoljeća Prilazom baruna Filipovića, razvijao kao servisna cesta lokalnog karaktera. Odluka gradske uprave o gradnji novih vojarni, Domobranske četne bolnice i topničkog spremišta te koncentriranje industrijskih pogona nedaleko željezničke pruge presudno su utjecali na oblikovanje Črnomerca kao periferije, umjesto ekstenzije donjogradske rezidencijalne zone.
Promidžbena razglednica tvrtke Braća Ševčik, Zagreb, 1928. (?); vlasništvo Muzeja grada Zagreba
Po okončanju Prvog svjetskog rata Zagreb se prometnuo u financijsko i industrijsko središte Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zadržavši tu poziciju do početka 1930-ih kada je, zbog ekonomske krize i jačanja državnog intervencionizma, gubio gospodarsku snagu i važnost u okviru jugoslavenske države. Gospodarski rast tijekom 1920-ih rezultirao je povećanjem potražnje za radnom snagom, ponajprije u industriji, te pojačanim doseljavanjem radno aktivnog stanovništva iz šire zagrebačke okolice. Posljedično, radnička populacija intenzivnije je počela naseljavati periferijske prostore jer su cijene najma nekretnina u gradskom središtu bile previsoke. Ubrzani rast slama najviše je bio primjetan na prostoru današnje Trešnjevke i Trnja.
U nedostatku temeljnog planskog dokumenta za prostorni razvoj, Gradska je općina nastojala konsolidirati periferiju regulacijskim rješenjima za pojedine predjele primjenjujući strategiju parcijalnih urbanih intervencija. Namjenski otkup zemljišta i realizacija programa socijalne stanogradnje, u sklopu kojeg su 1920-ih i 1930-ih godina podizana naselja gradskih kuća i malih stanova prema projektima Gradskog građevnog odsjeka, dio su te strategije. Potkraj 1920-ih višekatne zgrade na periferiji koje je financirala Gradska općina poprimile su rafiniraniji izgled, nalik onima u donjogradskom urbanom tkivu. Primjer takve formalne prilagodbe stambena je kolonija od devet zgrada namijenjenih radnicima na križanju Prilaza baruna Filipovića i Cankarove ulice, etapno građena između 1928. i 1938. Izgradnja te funkcionalno osmišljene urbanističke cjeline imala je socijalnu pozadinu.
Konjunkturom građevinarstva, zbog povećanog interesa investitora za ulaganje u nekretnine nakon sloma njujorške burze u listopadu 1929. i zbog glasina o širenju ekonomske krize, porasla je potreba za donošenjem novog temeljnog planskog dokumenta za prostorni razvoj. Gradska općina Zagreba raspisala je 1930. godine međunarodni natječaj za izradu prijedloga novog generalnog regulacionog plana, u čiji je program, kao jedan od ključnih zahtjeva, uvršteno rješavanje problema željezničke infrastrukture koja je sputavala razvoj grada.
Na Črnomercu to je podrazumijevalo premještanje ranžirnog kolodvora i putničkog prometa s postojećih lokacija, izgradnju novog teretnog kolodvora, djelomično uklanjanje i preinake industrijskih kolosijeka te podizanje magistralne pruge iznad nivoa cestovnih prometnica. Modernizacija željezničke infrastrukture na Črnomercu bila je tek segment kompleksnog prijedloga za rješenje željezničkog problema u Zagrebu, koji je razrađen u Generalnom regulacionom planu usvojenom potkraj 1930-ih. Premda je zamisao bila ambiciozna, već zbog činjenice da je u Zagrebu dnevno fluktuiralo oko 240 kompozicija vlakova, rješavanje željezničke omče bilo je ključno za urbanističko i prometno povezivanje dijelova grada sjeverno i južno od pruge. No prijedlozi izneseni u Generalnom regulacionom planu tek su djelomično zaživjeli u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, a problemi koje uzrokuje željeznička pruga u Zagrebu prisutni su i danas.
Promidžbena razglednica tvrtke Braća Ševčik, Zagreb, 1928. (?); vlasništvo Muzeja grada Zagreba
Rad na pripremi Generalnog regulacionog plana te pokušaji Gradske općine da javnim radovima i drugim mjerama ublaži negativne učinke ekonomske krize na stanovništvo tijekom 1930-ih odrazili su se izmjenama u strategiji urbanih intervencija. I dalje je bila riječ o nastavku politike prostorne konsolidacije periferije, započete u prethodnom desetljeću, no javne investicije nisu bile isključivo usmjerene prema izgradnji naselja za socijalno ugrožene skupine stanovništva. Naglasak je tada stavljen na stvaranje preduvjeta za prometnu i komunalnu integraciju perifernih dijelova u gradske sustave te za svojevrsnu socijalnu asimilaciju.
Prostor od gradske međe na zapadu do Heinzelove ulice u Generalnom regulacioniom planu bio je namijenjen za rezidencijalnu zonu s gusto razmještenim gradskim blokovima. Tako je Črnomerec urbanistički trebao biti integriran u gradsko tkivo, no tijekom 1930-ih prostorna diferencijacija pojedinih predjela u tom dijelu grada bila je izrazito uočljiva. Južno od Ilice, između Vodovodne i Reljkovićeve ulice, izgrađivali su se stambeni blokovi, dijelom premreženi obrtničkim i manjim industrijskim pogonima, pa je taj dio počeo nalikovati rubu Donjeg grada. Istodobno su područja zapadno od Vodovodne ulice te između Prilaza baruna Filipovića i pruge zadržala periferijska obilježja industrijske zone.
Planiranje zona za razvoj industrijskog poduzetništva u Generalnom regulacionom planu oslanjalo se na ranije urbanističke prijedloge koncentriranja proizvodnje na jugoistočnoj periferiji, osobito na zamisli Milana Lenucija s početka 20. stoljeća. No preusmjeravanje industrije u glavnu zonu namijenjenu toj djelatnosti nije bilo moguće provesti u potpunosti pa je i novoizrađeni temeljni planski dokument za prostorni razvoj u zapadnom dijelu grada toleriralo postojanje “manjeg predjela za razvoj čiste industrije”. Premda nisu bila prostorno povezana, industrijska postrojenja uz Prilaz baruna Filipovića i uz Vodovodnu ulicu činila su gotovo jedinstven areal s obližnjim trešnjevačkim poduzećima smještenim južno od pruge, uz Magazinsku cestu. Proširenje postojećih i izgradnja novih industrijskih sklopova, povećanje kapaciteta Gradske električne centrale i Gradskog vodovoda, otvaranje Carinskih i javnih skladišta te socijalna stanogradnja tijekom 1920-ih i 1930-ih godina potencirali su razvoj Črnomerca i sjevernog dijela Trešnjevke kao periferije.
Po okončanju Drugog svjetskog rata primjena Uredbe o Generalnom regulacionom planu formalno je stavljena izvan snage, a mnoge zamisli iz dokumenta na kojem se radilo čitavo desetljeće nisu realizirane. Od 1948. godine stručnjaci Urbanističkog instituta Ministarstva komunalnih poslova Narodne Republike Hrvatske radili su na prijedlozima niza direktivnih regulatornih skica i planova za hrvatske gradove. Premda završna inačica Direktivne regulatorne osnove Zagreba, upućena lokalnoj vlasti na odobrenje u prosincu 1953., nije prihvaćena u gradskoj skupštini zbog neusklađenih očekivanja eksponenata politike i urbanista, općenite smjernice razvoja industrije zacrtane tim dokumentom provodile su se u nadolazećim desetljećima.
Unatoč urbanističkoj projekciji premještanja industrije iz stambenih zona, industrijski sklopovi i skladišta podignuti nakon Drugog svjetskog rata desetljećima su ostala sastavnim dijelom zagrebačkih naselja. Na inerciju i improvizacije pri planiranju smještaja industrije u neposrednom poraću već je 1949. godine upozorio vodeći zagrebački urbanist Vlado Antolić otvoreno nazivajući industrijalizaciju “najtežim urbanističkim problemom”. Pritom je izrazio opravdanu bojazan da će loše urbanističko naslijeđe iz poratnog razdoblja biti teško sanirati te da će “u velikom dijelu gradova ostati industrije rasijane unutar stambenih jedinica”, jer kvalitetna rješenja zahtijevaju odlučnost i znatne materijalne troškove. Problem zadržavanja i širenja industrije u prostor predviđen za stambena naselja nije jedinstven za Črnomerec, ali je ondje izražen. Do kraja 20. stoljeća na Črnomercu su radila brojna industrijska poduzeća, neka s tradicijom poslovanja od kraja 19. stoljeća (Franck, Zagrebačka pivovara), neka utemeljena u prvoj polovini 20. stoljeća (Pliva, Tekstilni kombinat Zagreb) ili u poraću (Kamensko, Tekstilstroj).
Iščezavanje industrije s Črnomerca traje od druge polovine 1990-ih, intenzivnije nakon 2000. godine. Popunjavanje brownfield lokacija stambenim zgradama ili sadržajna prenamjena građevina izvorno vojne i industrijske namjene odvija se sporije od najavljenih planova. No u procesu transformacije prostora iznenađujućom lakoćom nestaju obilježja koja su presudno utjecala na urbanističko formiranje i na povijesni razvoj Črnomerca. Dok su sklopovi izvorno vojne namjene uspjeli zadržati prepoznatljivost na razini urbanističkih cjelina i volumena, industrijska postrojenja najčešće bivaju porušena u kratkom roku.
Pokušaji kompromisa između interesa investitora i formalnog udovoljavanja javnim interesima, izraženim kroz sustav zaštite kulturnih dobara, ponekad rezultiraju bizarnim rješenjima u kojima se žrtvuju vrijedne povijesne građevine. Ilustrativan je primjer sklopa Braća Ševčik, izvorno prve tvornice u nas koja je serijski proizvodila alatne strojeve. Na mjestu povijesnog sklopa, koji je od izgradnje (1928. – 1936.) do rušenja početkom 2014. zadržao autentične volumene i oblikovna obilježja industrijske arhitekture međuratnog razdoblja, izgrađen je stambeni blok. Posljedica je to činjenice da nadležna institucija nije prepoznala vrijednost sklopa ili nije bila u prilici djelovati donošenjem rješenja kojem bi zaštitili građevine. Post festum, u namjeri da se u javnosti održi privid brige o naslijeđu, unutar novoizgrađenog bloka rekonstruirana je građevina koja je izvorno služila za smještaj peći ljevaonice. Danas, utopljena u unutarnjem dvorištu i posve neprepoznatljiva, služi kao prostor za komunikaciju između podzemne garaže i poslovnog prostora u prizemlju zgrade na uglu Grahorove i Ulice grada Mainza.
Neke industrijske građevine ostaju izvan vidokruga struke, uz argumentaciju da su sklopovi suviše izmijenjeni u odnosu na izvorne projekte, kao što je slučaj s pogonom za proizvodnju ječmenog slada u tvornici izvornog naziva Hinka Francka sinovi. Neselektivnim rušenjem industrijskog naslijeđa gube se markacije povijesnog sjećanja na Črnomercu. Dimnjaci industrijske ciglane nedaleko tramvajskog okretišta i vodotoranj, “skriven” u dvorištu Zagrebačke pivovare, danas su rijetko očuvani podsjetnici na početke formiranja zapadne periferije Zagreba.
