O privremenoj umjetničkoj intervenciji Krletka za svjetlost na Jelenovcu piše Maja Flajsig
(…)Now I am terrified at the Earth, it is that calm and patient,
It grows such sweet things out of such corruptions,
It turns harmless and stainless on its axis,
with such endless succession of diseased corpses,
It distils such exquisite winds out of such infused fetor,
It gives such divine materials to men,
and accepts such leavings from them at last.
Walt Whitman, “This Compost”
Listopadna šuma Jelenovca u ovo doba godine odiše mirisom gljiva. Otpalo lišće natopljeno je kišom i na odveć vlažnoj zemlji procesi raspadanja započeli su svoj vječni ciklus. Svaku jesen šumski ekosistem svjedoči razgradnji iz koje slijedi dirljivo stvaranje novih oblika života. Neki od tih procesa vidljivi su golim okom, poput polupojedenih anisovih pečurki (Agaricus silvicola) i busenastih koturnica (Paralepista flaccida), koji ukazuju na to da ljudi doista nisu jedini poznavatelji gljiva. Psathyrella multipedata iznenadno i odvažno izrasta iz trulih trupaca listopadnih stabala u busenima koji se skladno množe i šire. [1] Ta neobična i suptilna stvaralačka energija objašnjena je riječju Puhpowee, na jeziku naroda Anishinaabe. Botaničarka Robin Wall Kimmerer u svojoj knjizi Braiding Sweetgrass objašnjava kako ova riječ autohtonog stanovništva Velikih jezera označava silu koja omogućuje tijelima gljive da noću probiju koru zemlje i izniknu na površinu. Jesen tek prividno donosi smiraj. Raspadanjem i truljenjem, tom potentnom i suptilnom energijom ekosistem buja, prikriveno, ali dosljedno.
Osim gljiva koje noću probijaju kroz zemlju, pod tamnim nebom specifično su aktivni kukci iz porodice jelenaka. Njihova je uloga ključna kako bi se pokrenuo fenomen raspadanja tvari i stvaranja novog života. Naime, zbog veličine njihovih ličinki i njihove brojnosti u panjevima listopadnih stabala, jelenci imaju bitnu ulogu u procesu razlaganja drvnog materijala. Glavni razlog ugroženost jelenka, pa tako i narušavanja homeostaze šumskog sustava, je uklanjanje starih i mrtvih stabala iz šuma, čime nestaje izvor hrane za ličinke. Usto se zbog „fragmentacije i izolacije šumskih staništa u urbanim sredinama onemogućava migracija te izmjena genetičkog materijala među različitim populacijama ove vrste“ [2], slijedom čega je jelenak postao zakonom zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj.
Međutim, neki jelenci nestali su prije no što su proglašeni zaštićenima. Prema fiktivnoj priči Marine Brletić i Srđana Laterze, šume na obroncima Medvednice nekoć je nastanio jelenak nažigač, odnosno endemska vrsta Lucanus luminus. Taj je jelenak, kako pripovijest kaže, svojim luminoscentnim zatkom u davnini osvjetljavao šume. Građani Zagreba počeli su sakupljati jelenke kako bi njihovo svjetlo koristili u tada još neosvijetljenim predjelima grada. Kako se grad krenuo širiti, trulih panjeva i stabala bilo je sve manje, a ljudi su ih, pojavom gradskih lampi, postepeno zaboravljali.
Fiktivna priča autorskog dvojca baca novu svjetlost na poimanje antropogenog utjecaja na šumske ekosustave nedaleko urbanih središta. Neki su oblici života nastanili šume nedaleko grada puno prije ljudi. Najzad, šume se ne nalaze oko grada, već se grad nalazi oko šume. Slijedom takvog razmišljanja, a potaknuti javnim pozivom Ureda za fotografiju za realizaciju privremene umjetničke intervencije u park šumi Jelenovac, Marina Brletić i Srđan Laterza priču o fiktivnom jelenku iskoristili su kao polaznu točku njihovog rada pod nazivom Krletka za svjetlost.
Kako autorica i autor obrazlažu, Krletka za svjetlost rad je koji nastaje jednostavnim bušenjem trupaca stabala porušenih tijekom zagrebačke oluje u srpnju 2023. godine, kada je stradalo gotovo 3000 stabala. U tim šupljinama stvara se mreža svjetlosnih kanala u kojima će sićušni stanovnici Park šume Jelenovac graditi svoja nova obitavališta. Brletić i Laterza naglašavaju da će s vremenom perforacije u tkivu odumrlog drveta postati nove žile kucavice i unijeti novu energiju u beživotne trupce. Tako minimalnom intervencijom odumrlo deblo postaje gradivni element jednog novog, gotovo nevidljivog životnog teritorija. [3]
Suptilna intervencija u prirodni okoliš svojom je gestualnom poetikom vrlo bliska europskom krugu Land arta druge polovica 20. stoljeća. Naspram megalomanskih umjetničkih projekata koji su obilježili početak ovog umjetničkog pravca, radovi nastajali u Europi odlikuju se svojim izuzetno malim mjerilom [4] i efemernošću. Najočitiji predstavnik europske struje je i dalje aktivan Andy Goldsworthy, koji radove stvara s neupitnom preciznošću i pažnjom, vođen oblicima krajolika i materijalima koje pronalazi u prirodnom okolišu, bilo to suho lišće, sige leda ili odlomljene stijene. [5] Razlog ove razlike u izrazu i diferencijaciji američkog i europskog Land arta specifična je morfologija krajolika unutar kojeg umjetnici stvaraju. Drugim riječima, krajolik je čimbenik koji određuje kako će pojedina intervencija nastati i na koji će se način umjetnička ideja manifestirati.
Na sličan je način promišljena i Krletka za svjetlost, koja se skladno uklopila u ekosustav Park šume Jelenovac. Tek pažljivim promatranjem moguće je uočiti nenametljivi rad koji svojim karakteristikama pokušava biti što manje invazivan. Dapače, Krletka za svjetlost svojim oblikovnim rješenjem doista podsjeća na hotele za kukce, prepoznatljive po brojnim rupama koje u hladnijim dijelovima godine omogućavaju leptirima i bubamarama prostor za hibernaciju, dok za solitarne pčele i ose one mogu biti mjesta za stvaranje gnijezda tijekom cijele godine. Ipak, novostvorene šupljine u srušenoj bukvi također pokreću i ubrzavaju procese raspadanja i samim time pozivaju nove oblike života da se u njoj nastane. Dok jelenci i drugi kukci rastvaraju drvnu građu, miceliji različitih gljiva pronalaze svoj put među oslobođenim godovima u kojima je proces raspadanja već započeo, i strpljivo ga nastavljaju.
U tom smislu, Krletka za svjetlost privremena je intervencija u svojem punom smislu, budući da će se tijekom vremena dezintegrirati i potpuno integrirati u plodan šumski pokrov. Slijedom toga, valja naglasiti da ovaj rad nije odredio samo krajolik, već i godišnje doba u koje je nastao. Umjetničke intervencije u prirodnom okolišu po svojoj naravi potiču naglašenije poimanje prostora i vremena, a usto stvaraju multisenzorno iskustvo pri percepciji umjetničkog rada. Krletku za svjetlost moguće je dodirnuti, svjedočiti njenim mirisima, kao i zvukovima okolice. Svi ovi parametri, zajedno s vizualnim doživljajem rada, mijenjaju se iz dana u dan.
Kako šuma buja promjenama i u neprestanom je kretanju, tako je i Krletka za svjetlost u stalnoj mijeni. Kroz rupe koje su pozicionirane nešto više, usmjeren pogled skrenut će pažnju na detalje lišća bukvi i ton boje koje poprima u ovo doba godine. Sutradan, prizor kroz rupu bit će potpuno drugačiji. Kroz rupe koje gledaju unutar stabla moguće je susresti se s raznim kukcima i paucima. Mreža raste iz dana u dan, a trećeg dana niti pauka više nema. Između drugih rupa narasti će lišajevi i mahovine i potpuno ih prekriti. Neke će pak rupe, uz pomoć kukaca i gljiva s vremenom rasti. Rupe će rasti, sve veće i veće, stvarajući sve više prostora za prodor zraka sunca. S vremenom će nadrasti drvo bukve kojim su omeđene, dok ne preostane samo svjetlost. Krletka će postati plodno tlo za nove oblike života, a svjetlost će se i dalje širiti u tami zime – kad nam je ono najpotrebnije.
[1] Vedran Bahun, Bioaktivni potencijal samoniklih jestivih gljiva Hrvatske. 2017. Zagreb: Prirodoslovno matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
[2] “Jelenak (Lucanus Cervus)”, portal Štetnici Hrvatskog šumarskog instituta, https://stetnici.sumins.hr/SumskiStetnici/jelenak_(lucanus_cervus).
[3] Preuzeto iz umjetničke izjave Marine Brletić i Srđana Laterze.
[4] Ana Kutleša, Land art u jugoslavenskoj konceptualnoj umjetnosti: Recepcija, kritika, interpretacija, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011.
[5] Brian Wallis, “Survey”, u: Land and Environmental Art, (ur.) Jeffrey Kastner, London: Phaidon, 2011., 18-43.
