Črnomerec, Gljivarski susreti, posjet Johna Cagea…

Sandra Križić Roban
Nakon ovog izvrsnog priloga o gostovanju Johna Cagea iz arhive HRT-a, koji je još danas itekako aktualan i govori nam o njegovom jedinstvenom pristupu glazbi, možda bi bilo najbolje nastavimo u Cageovom tonu. Kako si uopće došao do njega? Kako je Cage došao do tebe? I gdje ste to zapravo brali gljive? Je li on na kraju bio na Jelenovcu? Jer to svi tvrdimo, uvjereni da nam ovakva interpretacija treba da bismo opravdali projekt. Ili je sve skupa podložno propitivanjima?

Tomislav Javorčić
Uvijek je podložno propitivanju. Revizija je u modi, pa i ovo potpada pod reviziju. Nije Jelenovac. Naime, program u Cesarcu zvao se ”Pređimo s prirodom na ti” i imao je dosta dijelova. A jedan je bio poznati Gljivarski ponedjeljak koji se održavao u dvorani mjesne zajednice, u Slovenskoj broj 9. Tu su se okupljali berači gljiva. Znači, neki naši sugrađani, ali zapravo stanovnici cijelog Zagreba, dolazili su ponedjeljkom na takozvanu “determinaciju gljiva”. Ono što bi nabrali preko vikenda došli su provjeriti da li je zdravo, jestivo ili nije. Jer znalo se dogoditi da su se otrovali s gljivama, tako da smo imali redovitu publiku koja je dolazila na gljivarski ponedjeljak koji je zbilja bio hit našeg programa. To je tada spadalo pod kulturu življenja. Osnovna priča odvijala se na Jelenovcu gdje smo imali predavanja i radionice na otvorenom i još neke kulturne programe o samoniklom jestivom bilju. Predavač je bio dr. Grlić, brat mog profesora Grlića s Filozofskog fakulteta. Sudjelovali su i profesor Vladimir Devidé koji je živio na Črnomercu i njegova supruga, Japanka. Ona je, sjećam se kao da je bilo danas, zapravo brala nekakve stabljike, neko bilje za koje smo mi mislili da je drač, odnosno da je ništa. No ona je to kiselila i radila od toga zimnicu. To je bio zanimljiv program što se tiče kontinuiteta, ali zapravo je najvažniji bio Gljivarski ponedjeljak. Kako sam diplomirao filozofiju, čitao sam profesora Fochta koji je puno pisao o glazbi i filozofiji glazbe, a posebno se sjećam jednog eseja koji mi je bio zanimljiv, u kojem iznosi tezu da su nam gljive i glazba došli iz svemira. Mislim da je objavljen u onom časopisu Trećeg programa Hrvatskog radija. Zašto gljive? O glazbi smo već nešto čitali kod Pitagore, a gljive zato jer, po tvrdnji prof. Fochta, njihove spore jedine mogu proći neku atmosfersku ovojnicu planeta Zemlje. I život može doći iz svemira na Zemlju i nastaviti rasti. I to je to. A glazba? U kasnijim istraživanjima svemira dokazalo se da svemir nije nijem, da postoje zvukovi i da postoji glazba. I te dvije stvari je Focht povezao. I kada sam pročitao u Studiju – koji se tada reklamirao kao “medij svih medija”, jer nije bilo baš puno tiskanih medija…

Sandra Križić Roban
Bilo ih je puno. Tiskanih je bilo puno dobrih.

Tomislav Javorčić
… i tamo je bio intervju s Cageom i ono što me odmah, naravno, zainteresiralo je kad je rekao da razlikuje 1500 vrsta gljiva, da je sudjelovao na nekom kvizu u Italiji i pobijedio u prepoznavanju gljiva. I to mi je bilo dosta simpatično i neočekivano. On je došao u Zagreb na Muzički biennale i gostovao je na zagrebačkom Radiju 101. Ja sam naprosto došao na Stojedinicu, prije čega sam dogovorio s Fochtom da napravimo neki zanimljivi gljivarski izlet, i tamo sam zaustavio Cagea, predložio mu izlet, što mu se odmah svidjelo. Bio je oduševljen. Inače je skupljao i kamenje, i rekao mi da u svom velikom loftu na Manhattanu ima milijun kamenja, koje dolazi od svukud gdje je bio na svijetu. O tome govori u HRT-ovom filmu, a vidimo i da je bio u Prirodoslovnom muzeju. Gdje je vjerojatno opet gledao kamenje.
Znači, kamenje i gljive. Dogovorili smo se da ćemo ići na gljivarenje. Ja sam upoznao gljivare, ali se nisam nikad bavio gljivama. Međutim, to su “frikovi” koji imaju svoja mjesta koja samo oni znaju, ljubomorno ih čuvaju i ne žele nikome reći gdje su. Tako ni Focht nije htio otkriti svoju glavnu lokaciju, nego smo mislili poći na Jelenovac. A kako je Cage rekao da voli smrčke, Focht je rekao da postoji veliko nalazište smrčaka. I onda smo otišli. Neobično, jer u tom trenutku nisam poznavao tu gljivu.

Sandra Križić Roban
Ali ipak je otkrio to mjesto?

Tomislav Javorčić
Da, samo tu poziciju kod Savice-Šanci, kraj Toplane. Pored jezera ima puno smrčaka. Barem ih je onda bilo. Pokupili smo Cagea, koji je bio smješten u stanu na Cvjetnom naselju, i došla je televizijska ekipa koja je sve snimala. Ponovno smo se našli navečer, jer smo ga pozvali da bude gost gljivarskog ponedjeljka. To mu je bio poseban, divan doživljaj kao i, naravno, svima prisutnima koji su shvatili da neka važna osoba posvećuje pažnju njihovom hobiju, branju gljiva.

Sandra Križić Roban
I je li on prepoznao gljive koje su ljudi donosili?

Tomislav Javorčić
On je sudjelovao u determinaciji gljiva, ali ne cijelo vrijeme, jer je istu tu večer u Glazbenom zavodu bila premijera nekog grčkog kompozitora. Ne znam točno kojeg, ali bio je isto značajan kompozitor za tu vrstu glazbe. I onda sam ga odvezao do Gundulićeve, do Glazbenog zavoda. I to je bila ta priča s Cageom.

Sandra Križić Roban
To je doista epizoda za pamćenje. Prije nekog vremena spomenuo si kulturu življenja. Zadnjih godina je postala popularna kultura u zajednici, a sada smo govorili o gljivama. Da li je bilo još takvih programa koji su bili usmjereni potrebama zajednice, ne samo u smislu podizanja vizualne pismenosti ili nečeg takvog, nego drugih ljudskih potreba koje se mogu organizirati kroz niz predavanja ili dobivanja znanja o nekoj temi?

Tomislav Javorčić
Tada, naravno, nije bilo toliko bogate ponude kulturne produkcije u Hrvatskoj kao danas, raznih radionica, edukacija, tribina, koncerata. Ali za građane Črnomerca naš Centar za kulturu August Cesarec bio je najbliža adresa gdje su mogli zadovoljiti raznovrsne umjetničke i kulturne potrebe. Glazbene radionice koje je vodio Darko Prišlin su bile vrlo popularne i raspoređene po mjesnim zajednicama, isto i plesne radionice.

Sandra Križić Roban
Na koji način ste prepoznavali što bi mogle biti potrebe zajednice? Ili je to bio dio opće kulturne politike? Možemo li govoriti o programu koji je bio usmjeren na specifičnost Črnomerca kao takvog?

Tomislav Javorčić
Ja bih rekao da je riječ o produkciji sinteze. Postojala je sigurno kulturna politika, ali ja se nisam baš bavio kulturnom politikom, nego kulturnom praksom. Ali postojao je USIZ kulture i SIZ-ovi kulture. To je ta alkemija kasnog socijalizma. Danas ništa ne znače Kardelj i pravci razvoja socijalističkog samoupravljanja. To je bila jedna mala Biblija, imali smo čak i nastavu na tu temu u srednjim školama, i tamo je definiran samoupravljački sistem, u sklopu čega je kultura stavljena na nivo općine. Pa smo imali općinu Črnomerec, ali i Grad Zagreb kao cjelinu. Ono što je možda bilo interesantno, pri čemu je danas ta riječ vrlo popularna – transparentno, to je moderna riječ i svi su danas transparentni – dakle, u tom razdoblju USIZ kulture tiskao je zelenu knjigu, bila je jedno centimetar debela i u njoj su bili svi godišnji programi predočeni javnosti sa svojim, koliko se sjećam, financijskim planom. Tako da su svi koji su bili zainteresirani, a prvenstveno, naravno, kulturni radnici, mogli valorizirati program i utjecati na njega. Postojala su i stručna vijeća gdje su po pojedinim djelatnostima brusili strategiju.

Sandra Križić Roban
Na koji se način predlagao program? Da li je sistem bio sličan ovom današnjem? Planirala se godina unaprijed, programi, sudionici, financije, itd.? Ili je bilo prostora za neku improvizaciju ili možda neku reakciju koja nastaje u odnosu na okolnosti koje se jednostavno dogode? Danas mi se čini da smo jako vezani s planom koji moramo izvršiti i koji mora biti unaprijed precizno zacrtan.

Tomislav Javorčić
Rekao bih da je plan imao veze s postojećom planskom privredom, pa je tako i kultura bila planska. Sve se planiralo. Ljudi planiraju, a čovjek je biće planiranja, valjda je to bila takva filozofija. Da, i danas vjerojatno postoji nekakvo planiranje i držanje plana. Ovo što ti kažeš. Mislim da je opet prisutna neka sinteza sva tri nivoa. Naravno, mi smo bili mlađa ekipa i novi u centru, bili smo dinamičniji i, ajmo reć’, agresivniji. Malo ambiciozniji, naravno, i reagirali smo na stvari koje su slične priči s Cageom. Ali to nas nije ni koštalo.

Sandra Križić Roban
Niste morali sve raditi prema Zelenoj knjizi?

Tomislav Javorčić
Naravno da smo se morali pridržavati planiranih aktivnosti, i kretati se u financijskom okviru koji je prihvaćen. Za puno stvari nismo se morali opravdavati jer nas nisu u potpunosti financirali, pa smo imali slobodu o tim stvarima sami odlučivati. Ali.., i tada je vrijedilo pravilo “Ljudi smo, dogovorit ćemo se”.

Sandra Križić Roban
Da li misliš da je do neke mjere politika utjecala na kulturu i da li naišao na takve situacije? Recimo, da je neki program bio, neću reći zabranjen, jer to su već bile osamdesete, kad se kultura baš i nije zabranjivala, ali da nije naišao na razumijevanje i da je doživio kritiku baš iz političkog rakursa.

Tomislav Javorčić
Na neki način svi su znali što se može, a što se ne može. Ali, bilo je to relativno dobro vrijeme kad se, kako se kaže, vlast kotrljala po ulici. Stara još nije otišla, nova još nije došla. I to je bilo dosta jedno liberalno vrijeme i na neki način, za nas u Centru, još bolja situacija, jer smo imali direktoricu u jednom razdoblju koja je bila dobra za sve nas, jer se nije baš zanimala za kulturu. Nju je zanimala visoka politika, pa nas je pustila da radimo. Tako je i bilo, i to je zapravo bila dosta dobra suradnja, ali mogle su se stvari napraviti ako si bio ambiciozan i malo drzak, i ako si bio prodoran. Jedna je anegdota zapravo zanimljiva. Bili su izbori u SIZ-ovima, USIZ-u I RSIZ-u kulture za delegate i za članove stručnih vijeća. Mi smo na općini Črnomere bili nezadovoljni jer nismo bili dobro prezentirani u gradu, no pojavila se mogućnost da uđemo u filmsko vijeće RSIZ-a , što me posebno interesiralo jer sam vodio filmski program, video radionicu i video festival. Bio sam zainteresiran da dobijemo nekoga “unutra”, da budemo pri decision makerima i pri nekoj lovi, da nešto napravimo. Sve je ispalo neplanirano, a mi smo inzistirali da ja budem kandidat za predstavnika u tom Vijeću. Ali, već su ranije politički krugovi dogovorili da to mora biti ni više ni manje nego Vatroslav Mimica. I tada je u konkurenciji bio potpuno anoniman tip od dvadeset šest godina, dok je Mimica bio oličenje sistema. Bio je prvi veliki filmski režiser, prisutan na tim partijskim sastancima u kulturi koji su se održavali u Kockici i prenosili na televiziji. To je bilo vrijeme kad je Šuvar tri sata govorio o kulturi, tamo je bio i lik Vatroslava Mimice. I tad su delegati mogli zaokružiti koga žele u vijeću za filmsku djelatnost. I to što se dogodilo bilo je ravno skandalu.

Fotografiju snimio Nenad Roban

Fotografije snimio Luka Mjeda, 1985.

Sandra Križić Roban
Odabrali su tebe?

Tomislav Javorčić
Velika većina od nekoliko stotina delegata izabrali su mene. Kažem, nema veze, i mi smo dobili neku našu malu pobjedu, koja je bila znakovita za to vrijeme. Navodno se Mimica jako naljutio, a ja sam onda sljedećih nekoliko godina sjedio u Vijeću s Krešom Golikom, Matom Kukuljicom, Šimom Šimatovićem…

Sandra Križić Roban
I jesi li što izborio za Centar za kulturu August Cesarec na Črnomercu?

Tomislav Javorčić
Ne, ništa osim moje afirmacije i prisutnosti u Vijeću. Ali na nivou grada, na mjestima gdje se dogovarala strategija djelatnosti centara kulture, omogućeno nam je da budemo prisutniji i imamo više utjecaja u skladu s nekim našim interesima i prohtjevima, prvenstveno u vezi video djelatnosti, gdje je naša argumentacija imala veću snagu.
No, na razini ovoga Vijeća ništa. Naravno, ja sam tamo lijepo odsjedio par godina i bilo mi je jako poučno slušati i učiti od Kreše Golika, recimo, i ostalih članova koji su bili istaknuti djelatnici hrvatske kinematografije.

Sandra Križić Roban
Kakva je bila suradnja s drugim centrima i institucijama u kulturi, i da li su se programi nužno odvijali isključivo u zatvorenom prostoru? Da li se svijest o korištenju javnog prostora odrazila na organizaciju kulturne djelatnosti koju ste producirali u sklopu rada Centra?

Tomislav Javorčić
Imali smo Ljeto na Črnomercu koje je bilo na “Keglbajsu”. Znači, to je bila redovita aktivnost preko ljeta, koncerti, zabave razne vrste, radionice i ostalo. Jelenovac je isto tako bio prikladan za ove aktivnosti, prvenstveno “Pređimo s prirodom na ti”. Suradnja s drugima odvijala se većinom na razini općine. Tu je, naravno, knjižnica Vladimir Nazor, u čijim smo prostorima uvijek gostovali. Da, zaboravio sam spomenuti i da smo radili prve murale. Recimo, Dančuo je izradio jednog velikog Lacoste-krokodila u Ulici grada Gualdo Tadino. Divno. Bile su još te, recimo, intervencije u vrijeme Univerzijade. Tad je Zagreb procvjetao na neki način, konačno izvan socijalističkog sivila, dobio je malo boje na fasadama. Da, i mi smo na Črnomercu nešto radili. To je bila koordinacija s gradom.

Sandra Križić Roban
Kakva je bila veza Centra s umjetnicima? Da li se možeš sjetiti nekih koji su ovdje stanovali ili koji su svoju djelatnost razvijali kroz centar, održavali radionice?

Tomislav Javorčić
A imali smo, naravno, suradnju i s umjetnicima koji su ovdje živjeli. Recimo, Vera Dajht Kralj je puno s nama surađivala. Bila je u Nadzornom odboru Centra. Znači, bila je podrška kad je trebalo neke stvari pogurati i stati iza nas, kad je možda nastao nekakav problem … Zatim je bio jedan bračni par, vodili su plesne radionice. Tom Gotovac bio je često naš gost, osobito kad smo održavali vanjske manifestacije, s obzirom da je tu blizu živio. Ono što je bilo novo, to je bila ekipa mladih ljudi. Boris Bakal, koji je živio u susjedstvu, surađivao je s Centrom. Darko Fritz i Željko Serdarević su imali u kino dvorani (današnji Teatar EXIT) vrlo zanimljiv multimedijalni nastup. Ne znam što bi to bilo, performans ili neka predstava. Postoji snimka na njihovom YouTubeu, odnosno na njihovom sajtu.
Zaboravio sam reći da smo u ovoj dvorani nekad imali kino predstave. Imali smo i novine, odnosno –video novine Črnomerca. Mi smo, znači, i obavještavali.

Sandra Križić Roban
To je bilo nešto poput Filmskih novosti, u stilu kratkih vijesti?

Tomislav Javorčić
Da, nismo se bavili državom i političarima, nego smo se bavili lokalnom zajednicom.

Sandra Križić Roban
Tko je to snimao, ti?

Tomislav Javorčić
Jedno vrijeme sam snimao ja, zatim Ratko Mavar, koji je osim toga vodio foto-radionice i filmske radionice. Mislim da smo od svih centara prvi imali VHS. To je bio veliki događaj i to nam je bilo važno. I da, organizirali smo Prvi video festival u Slovenskoj 9, posvećen upotrebi videa u informiranju lokalne zajednice. Sve je to bilo povezano. Ipak, na kraju, svi ti programi i sav taj entuzijazam koji smo imali – sve je dolazilo od interesa i entuzijazma stručnih suradnika, voditelja pojedinih kulturno-umjetničkih djelatnosti. I stalno zaposlenih, kao što su bili Slavica Šoštar, Mirna Vukotić, Ivančica Kurtela, Mirjana Vukadin. Uz zaposlene stručne suradnike bili su i honorarni voditelji edukativnih programa. Darko Prišlin vodio je pretežno gitarističke radionice, razmještene u mjesne zajednice po Črnomercu. Jako popularne.

Sandra Križić Roban
Mislim da se to nije do danas promijenilo.

Tomislav Javorčić
Da, nekako kod nas je to tako. Pojedinac, ako gura, ide, a sistem, organizacija – ništa. I onda kad nema više pojedinca, nema ni cijele priče. Tako se to bilo i s video djelatnošću u Cesarcu. Ali, to je sve bilo pionirski, na neki način, i video u lokalnoj zajednici.

Sandra Križić Roban
Da li je postojala mogućnost da polaznici video radionica i snimaju?

Tomislav Javorčić
Bila je ta jedna prostorija u ulici Kuniščak, iza pivovare. Ne znam točno da li još uvijek postoji u službi Centra ili općine gdje su se radionice održavale. Sjećam se jednog polaznika, klinca. Već tada je pokazivao kvalitetu prodornosti. Bio je punker, a sad je vlasnik Frakture, Seid Serdarević. On se tu počeo muvati uokolo kao klinac. Puno je mladih ljudi koji su bili kreativni. Recimo, jazzist Joe Pandur, tu mu je tata u Slovenskoj ulici imao stolarsku radionicu, točno preko puta nas, tako da smo ga zapazili i svirao je. Onda smo radili koncerte i on je održao koncert nekoliko puta. Pa je bio jedan pjesnik, a sad je… čuo sam da je voditelj i urednik na Hrvatskom radiju.

Sandra Križić Roban
Je li postojao, recimo, neki mediji koji ste preferirali? Znači, bilo je dosta videa, bilo je fotografije. Znam da je bila i sekcija koja je radila modele aviona ili slično. Ako se ne varam, jednom si spomenuo da su puštali i isprobavali modele na Rudolfovoj, na livadi,

Tomislav Javorčić
Bila je Narodna tehnika u Vinogradskoj, s kojom smo isto surađivali. Zapravo, surađivali smo sa svim aktualnim ustanovama u kulturi, ali i s raznim organizacijama, jer to je bilo prema Kardeljevoj shemi; to su bile potrebe radnih ljudi i građana. A radni ljudi su svoje potrebe valjda zadovoljili u tvornici, pa i mi smo imali neke pokušaje programa za njih, iako to nisam ja vodio. Nisam puno vjerovao u tu ideju, pa sam više posvetio novim tehnikama, kao što je video. Bili su mi interesantni i na to smo stavili naglasak.

Sandra Križić Roban
Ne sjećaš se detalja u koje ste tvornice odlazili?

Tomislav Javorčić
Tvornica olovaka TOZ. Tamo je za kulturu bio zadužen Tomislav Držić, poznati novinar. Sva veća poduzeća, na primjer Franck, svi su imali neke programe. Nešto smo za njih organizirali, čak i neke radionice, ali samo kad je bio dovoljan broj zainteresiranih i radnika. Ali toga nije bilo jako puno. Naravno, svi su radije išli doma. Niko nije baš imao želju da u tvornici ostaje nakon posla.

Sandra Križić Roban
Spomenuo si “Krike i šaputanja” Fritza i Serdarevića. To je, recimo, vrsta aktivnosti koja mi je ostala u sjećanju. Da li je Centar bio na neki način odgovoran za njihove instalacije koje su postavljali u napuštenim izlozima, s onim neobičnim predmetima? Sjećam se da je bila preparirana zmija koju je onda netko ukrao. Bila je postavljena u izlogu negdje blizu Primorske ulice.

Tomislav Javorčić
Memorija više baš ne radi. Overload, kužiš? Tako da se ne mogu sjetiti do kraja, ali kako su se muvali ovdje, vjerojatno je to tako. Kako su imali ovaj veliki program ovdje, u Centru, tako smo im pomogli da budu prisutni. Znam da su bili neki problemi, ali sad detalje ne znam.

Sandra Križić Roban
Da li bi se mogao sjetiti i barem dijelom opisati, kako si doživio osamdesete, pogotovu drugu polovicu 1980-ih? Meni se čini da je to bilo vrijeme dominacije kazališta, bilo je puno gostovanja, jako se promijenila dizajnerska scena, bilo je sve više ljudi koji su međusobno surađivali. Na koji način danas, recimo, gledaš na to vrijeme Eurokaza, “Krika i šaputanja”, Ozrena Drobnjakovića i cijelog niza mlađih fotografa i drugih autora koji su tada stasali? Imaš li neka sjećanja ili neki odnos prema estetici kasnih osamdesetih, koje je još uvijek jedno veliko, nepoznato i neistraženo polje?

Tomislav Javorčić
Čuj, sjećamo se davnih dana, mislim, to je za nas bilo lijepo razdoblje, uzlazno razdoblje, ali to je slučajno i moje, jer poklopilo se moje razdoblje i život. Dobro, otišao sam iz Cesarca s mjesta ravnatelja, jer sam dobio bolju ponudu. To je već bila stvar kapitalizma – postao sam ravnatelj Studentskog kulturnog centra. To je, naravno, bila puno ljepša pozicija, jer sam radio za kompaktnu grupu – studente i bilo je puno više novca. Mogli smo angažirati, i angažirali smo i napravili vrhunske programe. Ne kažem da nismo i ovdje, dok sam radio u Cesarcu, napravili smo kvalitetne programe i bili u nečemu prvi. Recimo, napravili smo prvi filmski gay festival. To se uopće ne zna, naravno, jer to su bili takvi dani. Istinabog, bila su samo četiri filma, ali je to bio prvi takav program.

Sandra Križić Roban
A gdje su bili prikazani?

Tomislav Javorčić
Ovdje, u kinu (danas Teatar EXIT). Vladimir Cvitan je imao uvodnu riječ. On je i predstavio filmove koje smo prikazivali i najavljivali u onim našim kino-vijestima. A sjećam se kad smo jedanput, à propos Jelenovca, snimali najavu za film Platoon, otišli smo u Jelenovac u šumu i tamo snimali kao da je to vijetnamska džungla. I tako, bilo je zabavno. I onda sam otišao u SKUC. Naprosto, to je sasvim druga razina aktivnosti, vrlo zanimljivih, ali i drugačijih od jedne zajednice, kao što je ova črnomeračka. I onda sam poslije toga potpuno promijenio branšu, više ništa od kulture.

Sandra Križić Roban
Jako puno smo doznali iz sačuvanih fotografija koji su danas dio tvoje arhive, zapravo zbirke vizualnih dokaza o aktivnostima u kojima si sudjelovao. U tom arhivu, za koji su se moje mlađe kolegice jako ambiciozno vezale i tvrde da je riječ upravo o arhivu, pa ću se nadovezati na njihovo razumijevanje te građe, uz ostalo, naišli smo na problem upravo s lociranjem Cagea i njegovim branjem smrčaka i interesom za gljive. Jer su, naravno, postojala različita tumačenja gdje je zapravo bio. Osim fotografskih građe, koji si materijal skupio i što on uopće za tebe danas predstavlja? Vrlo si ga rado s nama podijelio. Ono što si uspio iskopati iz svoje garaže, na čemu smo ti mi, naravno, beskrajno zahvalni, jer bez toga ne bi ni znali za neke stvari koje su se događale. A snimljeno je dosta toga. Luka Mjeda je snimao.

Tomislav Javorčić
I Ratko Mavar. I nitko više. Tako da pretpostavljam da oni imaju negative, ako ih spremaju. Oni se bave time i profesionalno, a ovo što ja imam, to je škatuljica kakvu ima svaka osoba. Siguran sam da i ti tako nešto imaš.

Sandra Križić Roban
Da, ali ne ovakve vrste. Ovo je vrlo specifično sjećanje, jer je ipak vezano uz profesionalni status. Mislim da je utoliko važno.

Tomislav Javorčić
Nastojeći to zapravo shvatiti, sad sam se sjetio još jednog detalja. Naime, dio dokumentacije je vjerojatno nestao u nekim mojim seljenjima, ali nama je ona bila potrebna, jer smo htjeli pokazati što smo radili. Vrlo rano smo shvatili da je neka vrsta promocije dosta važna za cijelu priču i zato su ta dokumentacija i neka arhiva i postojale. Ne znam što nam to točno govori ovdje i sada o tom vremenu, ali nama je to bio dokaz što smo radili poslovno. Ali i za razne izvještaje koje moraš raditi za grad, odnosno državu.

Tomislav Javorčić ispred Centra za kulturu i film “August Cesarec”