Tijekom 2000-ih godina, zagrebački Črnomerec je postao jedno od neformalnih žarišta domaće punk scene. U nedostatku službene infrastrukture, mladi su počeli stvarati vlastite prostore – doslovno i simbolički – oblikujući glazbenu scenu iz temelja. Podzemne garaže i atomska skloništa nisu služila samo kao prostorije za probe, već i kao mjesta susreta glazbenika, uglavnom pripadnika alternativne i nezavisne scene. U razgovoru Tene Starčević s Mariom Budimirom, članom punk bendova Fraktura Mozga i BeetanTone, prisjetili smo se njegovih prvih susreta s punkom, bendova koji svoje početke vežu uz črnomerečke garaže, uloge takvih prostora u razvoju domaćeg punka, ali i duha zajedništva kao temelja tadašnje nezavisne glazbene scene.
Možeš li podijeliti svoje prve susrete s punk glazbom? Kada si počeo slušati punk i krenuo svirati u bendovima?
Ako se dobro sjećam, to je bilo negdje u 6. ili 7. razredu osnovne škole. Sve je počelo s mainstream ekipom – Nirvana, Metallica, Limp Bizkit, Linkin Park i slični bendovi. “Ukrao” sam sestrama kazete da vidim kaj je to, ali onda mi je frend poklonio kazete bendova Nula, Radikalna promjena, Intoxicate, La Contra, The Casualties, The Exploited i još tisuću punk bendova svih podvrsta – domaćih, stranih, anarho kaos old school pankerije – i tu mi je mozak eksplodirao. Sve je bilo krlja i većinom presnimljeno sto puta, ali je bilo najbolje ikad. Do početka 8. razreda sam već nabavio bubnjarske palice i jednu činelu. Nekako sam se krpao na bubanj i postalo je jasno da moramo napraviti kaos punk bend. To je sve bilo početkom 2000. i od tada do danas sviram u bendovima. FrAkTuRa MoZgA je oformljena 2002. godine, a bend BeetanTone 2008., iako se na tom putu našla još hrpa bendića…
Na Črnomercu su mnogi punk bendovi koristili prostore garaža za probe. Gdje tu bili ti prostori? Kada su bili aktivni?
Mi smo imali prostor u Grahorovoj ulici u podzemnim garažama zgrada koje su se ispostavile kao idealno mjesto za probe, jer smo mislili da ne smetamo bukom susjedima. Iako su nam godinama služile kao sigurno utočište, ipak su nakon nekog vremena susjedi “pobijedili” i potjerali nas. Našu garažu dijelili smo s bendom Spierdalaj, ali naravno da su u prostoru imali probe i svi bendovi s kojima smo se družili – Mikrofonija, Bezzvuka, Plan B, Mirabell (preteća benda Pičke Vrište). Neki bendovi su ubrzo našli svoje garaže, tipa 10 metara od naše, ali i još nekoliko garaža je bilo okupirano bendovima raznih žanrova, a jedna je čak bila improvizirani glazbeni studio.
Možeš li opisati kako su takvi prostori funkcionirali? Jesu li oni bili isključivo prostori za uvježbavanje ili i mjesta susreta raznih aktera s punk scene?
U to vrijeme nam je garaža bila sve. U svako doba dana, od jutra do mraka, netko je bio u jednoj od njih. Doslovno smo se okupljali u garaži prije faksa (ako smo uopće na kraju otišli na faks), ručali smo zajedno u tom prostoru, znali smo po više od 8 sati provoditi u podzemlju i bili smo kao zombiji, kada bismo izašli van i ugledali svjetlo dana. Tuluma smo imali mali milijun. Kada bi netko od naše ekipe upoznao neku novu ekipu, odmah bi ih dofurao u garažu. Svi su se međusobno podržavali i svirali skupa. Ako nešto ne bi znao, zvao si članove drugih bendova u garažu da ti pokažu, da zajedno učimo i vježbamo. Ah, kakva vremena… Good times.
Druženja u garaži u Cankarevoj ulici (između broja 9 i 11, ravno preko puta škole je ulaz u podzemne garaže), snimio Mario Budimir, 2006. (?)
Koji su vam tada bili glavni izazovi s kojima ste se suočavali prilikom pronalaska prostora za vježbanje?
Nekako mi se čini da smo uvijek imali problema sa stanarima. Prije nego što smo se smjestili na Črnomercu imali smo prostore za vježbanje u mnogim drugim zagrebačkim kvartovima i gdje god bismo se pojavili, stanari bi nas vrlo brzo potjerali. Tako smo i završili u našoj sadašnjoj buksi na Ilici, gdje nema nikoga pa nikome ne smetamo. Mislim da su nas najviše tjerali zbog buke i negativnog stava prema punku, ali mi smo tada bili samo klinci i studoši bez love, pa nam je glavni problem bio redovito plaćati najam. Bez obzira na to uvijek smo nešto skemijali i snašli se, glavno je bilo da imamo gdje svirati i stvarati.
Na koji način su se prostori za vježbanje mijenjali tijekom godina u tom dijelu grada? Jesu li ti prostori i danas aktivni?
Uz našu garažu u Grahorovoj, bile su aktivne i one u Cankarevoj ulici. Sjećam se da su bile i neke bukse na Kuniščaku, dok je preko puta Doma sportova bilo aktivno atomsko sklonište koje su razni bendovi koristili za sviranje. U Vrapču su isto bili odlični prostori, uglavnom atomska skloništa, i naravno u Kustošiji gdje je bio prostor za probe i studio Kod Danijela. Tamo su ranih 2000-itih godina svi živi bendovi išli snimati svoje albume. Sve te navedene kvartove smo obilazili i istraživali, ništa nam nije bilo predaleko. Većinu vremena je to sve bilo isto, samo su se bendovi mijenjali. Danas mi se čini da je aktivan samo prostor atomskog skloništa u Vrapču, a za ostale prostore mislim da nisu “preživjeli”.
Možeš li podijeliti neku anegdotu vezanu za prostore koje ste koristili za vježbanje na Črnomercu?
Fakat ih je bilo tisuću, ali jedna od većih fora koje se sjećam je kada su Mikrofonija i Spierdalaj svirali ispred Doma sportova, na velikoj bini. Više se ni ne sjećam kojim povodom su svirali, ali bilo je stotinjak ljudi u publici. Kada je koncert završio, pozvali smo skoro sve ljude iz publike da dođu do naše garaže na after. To je bilo suludo, svi su svirali, svi su bili posvuda, mislim da je to možda trenutak kada su susjedi definitivno odlučili da nas ne žele više ni vidjeti ni čuti.
Garaža (Grahorova 11), snimio Mario Budimir, 2006. (?)
Koji su, osim črnomerečkih prostora, bili važna okupljališta punkera u tom razdoblju?
Već sam spomenuo sve vježbaone gdje smo i hengali mimo probi, no bilo je i par skvotova po Zagrebu gdje smo mogli zasvirati. Također, svaki parkić je bio potencijalno mjesto okupljanja. Bio je na Črnkasu jedan klub, čini mi se da se zvao GKČ (Glazbeni klub Črnomerec). Tamo su se često znali održavati gigovi, ali je gazda bio neki čudan lik pa se i to brzo zatvorilo. Sjećam se da smo tamo visili, ali nikad nije bila dobra vibra. Ali jako je važno spomenuti još jedan legendarni punk klub – Time, preko puta srednje škole Lucijana Vranjanina (danas se tamo nalazi trgovina). E, tamo smo non-stop svirali, svi, ali doslovno svi, mala slatka punk rupa, idealno za nas. Frendovi iz benda Mirball (danas Pičke Vrište) su dobili “zahvalnicu” od kluba radi promicanja kluba i scene, oni su valjda tamo svirali koncerte triput mjesečno. Kakve uspomene. 🙂
Kako vidiš budućnost prostora za vježbanje u ovom dijelu grada? Postoje li planovi ili ideje za njihovu revitalizaciju?
Koliko znam, nema nikakvih planova. Sve je manje-više propalo, osim Vrapča, a i to se jedva drži. Mi smo davno imali velike ideje i planove za našu buksu i prostor oko nje, ali nije bilo isplativo, previše stresa i posla na kraju. Bilo je prekomplicirano uključiti i angažirati ljude, jer nije svima bilo jednako stalo oko realizacije te ideje. Tako da danas svatko ganja svoju buksu i to je malo tužno, što ne postoji zajedništvo kao nekad. Upoznao sam toliko novih ljudi kroz muving različitih ljudi i bendova u tim prostorima za sviranje. Danas još jedino Hogar iz benda Motus drži jedan prostor za sviranje, postoji također Glazbena kuća na Velesajmu i Glazbena pandemija na Bundeku, gdje je isto moguće vježbati, a mimo toga mislim da se svi sami snalaze kako mogu.
Kako vidiš ulogu Črnomerca, nekad i sad, u širem kontekstu nezavisne i alternativne glazbene scene Zagreba?
Danas, nažalost, ne živim više na Črnomercu i ne pratim toliko mlađu punk scenu, ali vjerujem da ima mladih koji briju na mjuzu. Nadam se da nismo ostali jedino mi starci 🙂 Prije 15-20 godina smo baš puno vremena provodili na kvartu, svirali, družili se, a danas je Črnkas kao Črnkas ostao samo okretište i hrpa novih fancy zgrada.
Druženja u garaži u Cankarevoj ulici (između broja 9 i 11, ravno preko puta škole je ulaz u podzemne garaže), snimio Mario Budimir, 2006. (?)
