Lana Bunjevac piše o povijesti Plive, njezinoj arhitekturi, radničkoj kulturi i utjecaju na razvoj zagrebačkog Črnomerca.
Za razvoj Donjega grada, pa tako i industrije na području Črnomerca, ključan trenutak bio je dolazak željeznice 1862. godine. Smještaj Južnog kolodvora (današnjeg Zapadnog), na zapadni rub grada bio je presudan za širenje Zagreba prema zapadu te je uvelike odredio izgled i namjenu novih gradskih četvrti. U blizini kolodvora ubrzo su niknule brojne tvornice, pa se upravo na području Črnomerca, sjeverno i južno od pruge, počela oblikovati prva industrijska zona. Prostor uz Prilaz baruna Filipovića, između Cankareve ulice i Zagrebačke ceste, danas zauzima kompleks tvornice Pliva. Ta lokacija nekad je bila daleka periferija grada, no s vremenom je postala sastavni dio urbanog tkiva Zagreba.
Preteča Plive bilo je Dioničko društvo za industriju i promet droga i kemikalija Isis d.d., utemeljeno u rujnu 1918. godine. Osnovali su ga kemičar i farmaceut Gustav Janeček i kemijski inženjer Eugen Ladany, a ime je dobilo po egipatskoj božici Izidi. Sjedište tvtke nalazilo se u Hatzovoj 14 (danas je to kbr. 12), u palači Isis koju je 1920. projektirao arhitekt Dionis Sunko, dok je proizvodni pogon bio smješten u Jukićevoj ulici, iz kojega se kasnije razvila tvornica Medika. Isis je, zajedno s tvrtkom Chinoin iz Újpesta (danas dio Budimpešte, a nekada selo na rubu Pešte), bio suuosnivač farmaceutske tvrtke Kaštel d.d, na čijim temeljima kasnije nastaje Pliva.
Kaštel d.d. osnovan je 1921. godine, a na čelu mu je bio Gustav Janaček koji je pokrenuo proizvodnju farmaceutskih i galenskih pripravaka. Tvrtka je dobila ime po dvorcu u Dubovcu u kojem je započela s radom, a prvi logotip tvornice bio je znak stiliziranog velikog početnog slova K s gornjim dijelom oblikovanim poput zidina kaštela. Naziv Kaštel zadržan je i nakon preseljenja proizvodnje u Zagreb, na današnju lokaciju. Tvrtka je kasnije preimenovana u Državni zavod za proizvodnju lijekova Pliva (Proizvodnja lijekova i vakcina), te se iz male proizvodnje, temeljene na preuzetim recepturama, razvila u modernog proizvođača s vlastitim asortimanom, dok je proizvodnja seruma i vakcina u međuvremenu izdvojena i ustupljena Higijenskom zavodu. Jedan od najpoznatijih stručnih suradnika Kaštela bio je Vladimir Prelog, docent na Zavodu za organsku kemiju u Zagrebu, a kasnije dobitnik Nobelove nagrade.
Ratko Mavar, Pliva, 1990.
Prilaz baruna Filipovića izvorno je bio zamišljen kao produžetak Prilaza Gjure Deželića i prometnica koja će rasteretiti Ilicu, no dugo je služio tek kao servisna cesta uz industrijske pogone i vojarne. Prije dolaska Kaštela, ondje su se nalazile tek skromne prizemnice, najčešće s radionicama ili stajama za konje. U neposrednoj blizini, u nekadašnjoj Konjaničkoj vojarni na adresi Prilaz baruna Filipovića 23, osnovana je 1923. godine Tvornica za pamučnu industriju d.d. kao podružnica bečke tvrtke Hermann Pollak i sinovi, specijalizirana za proizvodnju visokokvalitetnih damastnih tkanina. Godine 1928. tvornica Kaštel kupuje zgradu trgovine željeznom robom Delta d.d. (tada na adresi Cankarova 28, danas Prilaz baruna Filipovića 25) te već sljedeće godine seli proizvodnju iz Karlovca u Zagreb. Iste godine godine trgovi i ulice zapadnog dijela grada dobivaju nova imena: sjeverno od pruge izgrađena je Gradišćanska ulica koja vodi do zapadne gradske međe, odnosno potoka Črnomerec. Ulica koja se proteže od Ilice do Prilaza baruna Filipovića, duž zapadne strane bivše Vozarske vojarne, dobiva ime Cankareva, a prethodno je nosila tek brojčanu oznaku – Ulica 20. Lokacija uz Prilaz baruna Filipovića zapadno od Cankareve tada još nije bila izgrađena, pa Kaštel ondje otkupljuje dodatne parcele i podiže nova postrojenja i skladišta. Na položajnom nacrtu iz 1928. godine vidljivo je da je tvornica Kaštel bila smještena na uglu Prilaza baruna Filipovića i zapadne strane “novoosnovane ulice Cankareve”, dok se na njezinoj istočnoj strani, na uglu Cankareve i Gradišćanske, još uvijek nalazilo bivše “vojno aero spremište”.
Građevinska dokumentacija iz Državnog arhivu u Zagrebu otkriva da je prva građevna dozvola izdana u rujnu 1929. za adaptaciju tvornice Kaštel, a nacrtima su predviđeni ampulatorij, laboratorij, prostor za tabletiranje i dražiranje, kapsulatorij te galensko odjeljenje, dok su u podrumu bili smješteni kotlovnica, skladište, bravarska radionica i sirišno odjeljenje. Nema podataka o autoru te prve Plivine zgrade, dijelom i zbog činjenice da su se tada dokumenti još sastavljali rukom, a mnogi su teško čitljivi ili izblijedjeli. Uslijedile su brojne dogradnje i preinake, a većinu njih potpisuje arhitekt Bela Auer, točnije njegov Arhitektonsko-projektni biro sa sjedištem u Petrinjskoj 7, koji Auer vodi sve do umirovljenja 1966. godine. U poslijeratnom razdoblju Auer se intenzivno bavio industrijskom arhitekturom, pa tako u razdoblju od 1942. do 1966. projektira niz zahvata za Plivu: adaptaciju upravne zgrade, izgradnju paviljona za pjegavac i uzgoj pokusnih životinja, farmakološki paviljon, pogon za proizvodnju oksitetraciklina, dogradnju kuhinje uz menzu, kao i pogone Redox-elektrolize i biotehnološki laboratorij. Kao izvođači radova, spominju se poduzeća Novogradnja i Standard, dok su građevinske dozvole izdavali nadležni urbanistički zavodi, a potpisivali su ih Većeslav Radauš i Vlado Galić, brat arhitekta Drage Galića. Građevinske dozvole toga vremena uključivale su i niz, iz današnje perspektive, zanimljivih uvjeta. Tako je, primjerice, pri adaptaciji jednokatnice u Gradišćanskoj za pomoćne radionice i garderobe, bilo propisano da se u “doručkovaoni” moraju postaviti najmanje dvije fontane s pitkom vodom.
Položajni nacrt Tvornice Kaštel, Državni arhiv u Zagrebu, HR-DAZG-1122, ZGD, Prilaz baruna Filipovića 25 (Pliva), MF 225, str. 88.
Nacrt adaptacije, Državni arhiv u Zagrebu, HR-DAZG-1122, ZGD, Prilaz baruna Filipovića 25 (Pliva), MF 225, str. 83.
Tijekom Drugog svjetskog rata, točnije 1944., u sklopu Plive izgrađeno je i podzemno sklonište za činovničke kuće na uglu Cankareve i Prilaza baruna Filipovića, a 1956. adaptira se privremeni most preko potoka Črnomerec, uz obavezno uređenje pristupnih rampi. Već 1957. Pliva i susjedna Tvornica pamučne industrije zajednički grade kanalizaciju do rijeke Save, trasiranu Cankarevom, Gradišćanskom i Zagrebačkom cestom. Razvoj se nastavlja i odobrenjem za izgradnju ceste u Gradišćanskoj ulici kao spoja između starog i novog dijela tvornice, dok je 1965. ondje izveden i industrijski kolosijek dug 170 metara, koji je vodio do istovarnog mjesta. Industrijski kolosijeci specifični su dijelovi pruge koji ulaze izravno u tvorničke komplekse i služe za dopremu sirovina i otpremu proizvoda željeznicom. Prema studiji razvoja željezničkog čvora Zagreb, koju je 2016. izradilo Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, na području Zagreb–Zapadni kolodvor aktivna su tek dva industrijska kolosijeka, dok je onaj službenog naziva Pliva Otopine zatvoren zbog neodržavanja i nezainteresiranosti vlasnika za željeznički prijevoz.
Prekretnicu u povijesti Plive predstavlja osnivanje Istraživačkog instituta 1952. godine pod vodstvom Rativoja Seiwertha, u kojem su uskoro proizvedeni vitamini C, B6 i oksitetraciklini. Najveći uspjeh ostvaren je 1981., kada su istraživačice Gabrijela Kobrehel, Gorjana Radobolja-Lazarevski i Zrinka Tamburašev, predvođene tadašnjim direktorom Slobodanom Đokićem, razvile novi antibiotik azitromicin, koji se 1988. počinje proizvoditi pod imenom Sumamed. Naziv potječe od latinskog Summa summarum medicinae, što znači zbroj svih znanja iz medicine. Otkriće ovoga lijeka izazvalo je revoluciju u liječenju infekcija, čime je postao jedan od najuspješnijih antibiotika na svijetu, a Pliva jedna od rijetkih farmaceutskih kompanija s vlastitim izumom ove vrste.
Iz brojnih Plivinih monografija koje se čuvaju u zbirci Zagrabiensia Gradske knjižnice, može se zaključiti kako je Pliva razvila čitav niz socijalnih i pratećih sadržaja za svoje radnike. Imala je vlastitu zdravstvenu stanicu s dva liječnika specijalista, službu higijensko-tehničke zaštite, kao i vatrogasnu jedinicu. Zajedno sa susjednom Tvornicom za pamučnu industriju dijelila je dječje jaslice, kao primjer brige za svakodnevni život zaposlenih. Tvornički restoran otvoren je 1949., a u poratnim godinama tvrtka je radnike opskrbljivala zimnicom i ugljenom. Posebno se isticala i bogata knjižnica s oko 26 tisuća stručnih naslova, dok se 1933. počinje izdavati medicinski časopis Saopćenja (kasnije Medicus). Pliva je sustavno ulagala u obrazovanje kadrova, stipendirajući najbolje učenike i studente, dok se dodatno usavršavanje radnika provodilo na Radničkom sveučilištu Moša Pijade. Zbog neprekidnih kemijskih procesa rad u proizvodnji odvijao se u tri smjene, a zbog težih uvjeta rada zaposlenici su imali sedmosatno radno vrijeme, uz obaveznu polusatnu stanku namijenjenu rekreaciji. U tu je svrhu između tvorničkih zgrada bio uređen park s klupama, zelenilom i manjim igralištem. Interni propisi tvornice omogućavali su zaposlenicima na zahtjevnijim radnim mjestima pravo na dulji godišnji odmor, a na raspolaganju su im bila odmarališta u Novom Vinodolskom i Supetru na Braču. Bogata je bila i ponuda slobodnih aktivnosti: od brojnih sportskih sekcija, do foto-kluba s vlastitom tamnom komorom i auto-moto kluba, a planinarska sekcija održala se sve do danas kao HPD Pliva. U tvornici je djelovala i reporterska služba, dok je razglasna stanica svakodnevno emitirala zabavni program. Od 1951. izlazio je i Tvornički list, a posebna se pažnja posvećivala radničkom zajedništvu organizacijom jubilarnih proslava za 10, 15, 20 ili 30 godina rada u tvornici.
U vrijeme kada Kaštel seli u Zagreb, zagrebački gradonačelnik, u svojoj zadnjoj godini mandata, bio je Vjekoslav Heinzel, i sâm arhitekt, koji je na toj dužnosti snažno pridonio planskom razvoju grada i intenzivnoj izgradnji. Širi kontekst tadašnjeg Zagreba slikovito opisuje Zvonimir Milčec u Povjesnici Plive iz 1996. godine: “Sagrađene su cijele gradske četvrti – Peščenica sa Zvonimirovom ulicom, Pongračevo, Kanal, četvrt s vilama na Medveščaku. U to doba grade se i dva najsuvremenija komunalna objekta: Klaonica u Heinzelovoj i tržnica Dolac. Imućniji Zagrepčani večeri provode u novom i reprezentativnom hotelu Esplanade gdje se priređuju prve modne revije i gdje je godinu dana ranije izabrana prva miss, koja će kasnije postati i miss Europe. Bila je to Zagrepčanka Štefica Vidačić, a njenu popularnost koristi tvornica Neva – Štefica u raznim novinama i na revijama reklamira Nivea kreme ili, kako bi Krleža rekao, ‘pamade’.”
Naime, tvrtka Beiersdorf iz Hamburga prenijela je na Tvornicu kozmetike i higijenskih proizvoda Neva pravo proizvodnje i prodaje svojih proizvoda, uključujući linije Nivea i Atrix, a 1978. Pliva se udružuje s Nevom i nastavlja razvijati njezin kozmetički asortiman. Važnu ulogu u oblikovanju identiteta Neve imala je Marija Kalentić, koja od 1963. potpisuje vizualni identitet tvornice i dizajn ambalaže, a nakon udruživanja prelazi u Plivin Odjel propagande, gdje ostaje ključna autorica dizajna Plivinih kozmetičkih linija sve do umirovljenja 1985. godine. O ranim strategijama oglašavanja lijekova tvornice Kaštel najviše se moglo saznati kroz izložbu “Kaštel na vrhuncu”, koju je 2016. organizirao Hrvatski muzej medicine i farmacije HAZU prema koncepciji Silvije Brkić Midžić, koja je zajedno sa Stellom Fatović-Ferenčić autorica tekstova u katalogu. Već u svojim počecima, Kaštel je prepoznao važnost reklame, usmjerene ponajprije na liječnike, a početkom 1930-ih započinje suradnju sa slikarom i grafičarom Pavlom Gavranićem, koja traje sve do 1950-ih godina. Upravo je takav pristup pridonio razvoju industrijskog dizajna u Hrvatskoj. Od sredine 1950-ih, grafički dizajn izložbi i Plivinih prospekata potpisuje Milan Vulpe, umjetnik kojeg je iz zaborava izvukla velika retrospektiva autorice Koraljke Vlajo u Muzeju za umjetnost i obrt 2021. Vulpe je s Plivom surađivao više od 30 godina, oblikujući njezin vizualni identitet i reklamne materijale, a od 1981. dizajn preuzima Ivan Zlović.
Milan Vulpe, Pliva Voltaren, tiskanica, Muzej za umjetnost i obrt, inv. br. MUO-053389.
Milan Vulpe, Pliva Myoflex, letak, Muzej za umjetnost i obrt, inv. br. MUO-052920/01.
Milan Vulpe, Pliva Fortesul, tiskanica, Muzej za umjetnost i obrt, inv. br. MUO-053446.
Milan Vulpe, Pliva Euglucon, mapa, Muzej za umjetnost i obrt, inv. br. MUO-052874.
A kad već spominjemo likovne umjetnike, napomenimo da je Pliva imala i vlastitu galeriju, smještenu u nekadašnjoj poslovnoj zgradi u Vukovarskoj 49. Osnovao ju je poznati kolekcionar i muzeolog Antun Bauer, a galerija je tijekom godina ugostila niz značajnih izložbi, uključujući one Mencija Clementa Crnčića, Stipe Sikirice, Peruška Bogdanića, Društva naivnih umjetnika Hrvatske i druge. Kipar Stipe Sikirica nakon svoje izložbe 1978. godine darovao je Plivi skulpturu “Anđelija”, koja se od tada nalazi u parku u krugu tvornice, no kako ulaz u kompleks nije javno dostupan, malo tko ju je doista i vidio. Skulptura je izrađena od bronce, a prikazuje ženu iz sinjskog kraja, koja sjedi na stolici i oko vrata nosi medaljon s likom samog autora. Na fotografiji Milana Šabića, nastaloj za izložbu “Putevima Stipe Sikirice”, vidi se da je bronca u lošem stanju zbog izloženosti vremenskim utjecajima.
Među važnijim događajima iz povijesti galerije je i izložba iz 1996., održana povodom 75. obljetnice Plive i 85. rođendana Antuna Bauera, kada su Antun i Antonija Bauer galeriji darovali 164 umjetnine iz svoje kolekcije. “Moj zadnji san je da dobijem jedan prostor od grada Zagreba kako bih smjestio svoju zbirku. Znam da će u protivnom propasti, a želio bih da to ostane Zagrebu i hrvatskom narodu za koji sam cijeli život radio”, izjavio je tom prigodom donator. Na upit, gdje se danas nalaze djela iz kolekcije Bauer, iz Plive nismo dobili odgovor. Manje izložbe održavale su se i u Klubu radnika Plive, na već spomenutoj adresi Pavla Hatza 12. Nedavno je utvrđeno da se u prostoru Kluba nalazila i skulptura “Majka i dijete” Stipe Sikirice, no ona je danas dislocirana i pohranjena u Plivinom skladištu.
Stipe Sikirica, Anđelija, 1975. (Milan Šabić © Gradska galerija Sikirica)
Pliva je sustavno gradila i stanove za svoje radnike, pri čemu je stanogradnja bila važan dio modela socijalne politike u Jugoslaviji. Stambeni fondovi poduzeća osiguravali su namjenska sredstva za izgradnju radničkih stanova, pa su tvornice, uz državu, imale ključnu ulogu u rješavanju stambenog pitanja. Prema arhivskim podacima, Plivin stambeni fond obuhvaćao je 1579 stanova. Prva građevinska dozvola za stambenu zgradu za radnike Plive izdana je 1953. godine za lokaciju između tadašnje Ulice Ive Lole Ribara i Ilice, točnije u prolazu iza Ilice 175. Riječ je o danas slijepom, uvučenom odvojku Ilice, smještenom nasuprot Zagrebačke pivovare, koji uključuje i mali park s klupama, a djeluje poput manjeg trga. Iste godine, na jugozapadnom uglu Ive Lole Ribara i Grahorove (danas Ulica grada Mainza 23) gradi se, prema projektu Krunoslava Vitanovića, višestambena osmerokatnica za radnike Plive i poduzeća Grič (kasnije Tvornica čokolade, bombona i jestivih ulja Ivan Kohek i drug).
Stambena zgrada za radnike Plive gradi se i u Slovenskoj ulici na broju 6, gdje je i danas sjedište HPD Pliva i Kluba umirovljenika Plive, a nakon nje još jedna na broju 19, za koju je 1965. projekt izradio arhitekt Branimir Velnić. Ova osmerokatnica s prizemljem i mezaninom bočnom je stranom okrenuta prema ulici i uvučena u odnosu na regulacijsku liniju Slovenske, što je dotad bilo atipično za izgradnju blokova oko Prilaza baruna Filipovića. S južne strane zgrade projektiran je i niski poslovni objekt za trgovinu (danas HVIDRA i Mjesni odbor “Ban Keglević”), koji je još više povučen u blok od regulacijske linije. Tako je nastao svojevrstan mali trg na koji je orijentirano glavno, južno pročelje zgrade. U svojoj knjizi Zapadni dio Zagreba arhitekt Vedran Ivanković Velnićev projekt naziva “unité”, što je direktna referenca na Le Corbusierov koncept kolektivnog stanovanja Unité d’habitation.
Slovenska ulica 19, Državni arhiv u Zagrebu, HR-DAZG-1122, ZGD, sign. 2815.
Godine 1966. na adresi Ilica 231 nastaje još jedna Vitanovićeva realizacija – stambeni jedanaesterokatni neboder za radnike Plive sa samoposlugom u prizemlju (danas trgovina Žabac). Sredinom 1980-ih grade se dvije stambene zgrade Plive u Ilici 219 i 219A prema projektu Krešimira Kasanića (kbr. 219) i Ivana Crnkovića (kbr. 219A), s upečatljivim, zagasito crvenim fasadama. Kritičarka i teoretičarka Vera Grimmer svojevremeno ih je usporedila s radovima Louisa Kahna i Arata Isozakija, ističući inspiraciju postmodernističkom arhitekturom.
Stambeni toranj Plive sa samoposlugom, Krunoslav Vitanović, 1966., izvor: Facebook stranica Hrvatski muzej arhitekture HAZU.
U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata Pliva se kontinuirano širi prema zapadu, gradeći nove objekte i pogone. Već krajem 1960-ih kompleks s više od trideset zgrada doseže do Zagrebačke ceste, a danas predstavlja najveću pojedinačnu industrijsko-poslovnu cjelinu u zapadnom dijelu grada; zapadno od potoka Črnomerec smještena je proizvodnja, dok su istočno od potoka ostale skladišne i poslovne zgrade. S više od 380 patenata, Pliva je s vremenom izrasla u jedan od najprepoznatljivijih brendova u regiji, i to u vrijeme kada pojam brend još nije bio uobičajen. Kroz stoljeće postojanja oblikovala je ne samo farmaceutsku industriju nego i urbani prostor i stambenu izgradnju Črnomerca i okolice, ostavljajući trajni trag daleko izvan granica proizvodnih pogona. Tvrtka posluje i danas, iako tek s trećinom nekadašnjeg broja zaposlenih, a od 2008. u vlasništvu je izraelske tvrtke Teva. Nakon desetljeća prisutnosti u vizuri središta grada, 2020. uklonjena je i velika reklama Plive s kuće Feller na uglu Jurišićeve ulice i Trga bana Josipa Jelačića, simbolički zatvarajući jedno poglavlje u povijesti tvrtke.
Pliva danas (izvor: https://www.pliva.hr/info-kutak/fotografije/)
