U tekstu Ana Kutleša istražuje povijest nekadašnje Perjare Vajda na Grmoščici, povezujući industrijsku baštinu, lokalna sjećanja, ženski rad i etička pitanja odnosa čovjeka prema životinjama.
Dok u zračnoj luci čekam da se velika čelična ptica spremi za let, pažnju mi zaokuplja jedna nacrtana mala ptica, silueta patkice na žutome krugu – znak branda zimskih jakni Save the Duck. Iako pretpostavljam odgovor, prilazim pufastim jaknama da vidim čime je zamijenjeno perje i nisam iznenađena. Poliesterom, tkaninom koja se proizvodi od naftnih derivata i pri tome ostavlja tri puta veći karbonski otisak od prerade pamuka, tkaninom čije je recikliranje vrlo ograničeno, a održavanje podrazumijeva ispuštanje mikro-plastike u otpadne vode. [1] Ima već više od desetljeća kako je istraživačka novinarka Tansy Hoskins u svojoj sveobuhvatnoj studiji “Zašiveno do bola: antikapitalistička knjiga mode”[2] kritički pisala o brandovima koji se predstavljaju kao alternativa po okoliš devastirajućoj modnoj industriji. Često koristeći ekološke (ili manje štetne) prakse selektivno, tek toliko koliko im je potrebno da zazelene svoj brend, takve tvrtke ne predstavljaju stvarnu alternativu, smatra Hoskins. Iako Save the Duck, ili bilo koja druga tvrtka, možda zaista provodi važne mjere zaštite životinja i određene pravednije prakse, njezino je poslovanje na kraju ipak određeno pravilima slobodnog tržišta, a njeni proizvodi dostupni kao greenwashing onima dubljeg džepa (na aerodromu se prodaje između Louisa Vuittona i Ralpha Laurena).
Druga strana priče je ta da je industrija perja zaista okrutna. Pticama se perje čerupa na živo u razmacima od svakih šest tjedana, od desetog tjedna starosti pa do klanja.[3] Poseban je problem korištenje perja u modnoj industriji odnosno u dekorativne svrhe, pri čemu posebno stradavaju nojevi, a što je predmet borbe brojnih organizacija za zaštitu životinja. Međutim, nisu ni proizvođači jakni, popluna i jastuka lišeni njihovih kritika, iako se EDFA, Europski savez perja i paperja (pomalo poetski, ali doslovni prijevod engleskoga European Down and Feather Association) brani činjenicom da se “ni jedna guska ili patka ne uzgaja samo radi perja.”[4] No to što se životinja, nakon što je cijeli svoj život sustavno čerupana, na koncu pojede, i nije baš neka utjeha.
Pređemo li s heterotopijskog aerodromskog tla na vlastiti teren, nećemo se iznenaditi kada otkrijemo da naša deindustrijalizirana zemlja danas nema razvijenu preradu perja. Ipak, tragovi postoje, a jedan od njih nalazi se u šumi na zapadu Zagreba, Grmoščici. Tamo još uvijek stoji zgrada pogona za preradu perja, perjare koja je nosila ime Vajda, a o čijoj se povijesti izrazito malo zna. Kvart Kustošija, čije zapadne ulice Graberje i Grmoščica desna čine poroznu granicu između predgrađa i šume, svoju povijest piše prije svega kroz djelovanje ciglane, koja je svojom eksploatacijom tla od 1885. godine bitno i vidljivo izmijenila život na tome području. Perjara, počela s radom vjerojatno tek 50-ih godina 20. stoljeća, odradila je svoj radni vijek skrivena u šumi. Danas je u nekadašnjem pogonu salon za vjenčanja, a prema nekim kazivanjima postojala je i još jedna zgrada koja je nakon gašenja proizvodnje doslovno razgrađena. Njezine su sirovine ugrađene u okolne kuće prema potrebama stanovništva.
Tema perjare u Grmoščici na više je načina marginalna. Ipak, informacije koje se pojavljuju kada ju počinjemo istraživati, otkrivaju da u toj margini postoji nešto zanimljivo i korisno. Perjara se opire pletenju koherentnog, čvrstog narativa, ali nam otvara neurednu mapu u kojoj se pretapaju grad, selo i priroda, a odnos ljudske i životinjske vrste pokazuje se u svojoj složenosti. Ako smo do sad skicirali dva oprečna, radikalna pristupa, jedan bešćutno eksploatatorski naspram životinje, a drugi takav da čovjeka okreće od životinje implicirajući etiku krajnjeg nenasilja, dali smo naslutiti i da je njihova opreka tek prividna. Alternativna rješenja kojima se nadomještaju proizvodi nastali nekim tipom odnošenja prema životinjama ne odvijaju se u autonomnoj sferi, već i ona u konačnici ulaze u interakciju sa svim živim svijetom u različitim modalitetima. Zato nam mjesta poput zagrebačke šumske perjare i pitanja koja otvaraju mogu biti zanimljiva. Ona nisu ni brutalne masovne čerupaone niti utočišta peradi u kojima žive do svoje prirodne smrti. Možemo li ih promatrati kao mjesta na kojima ostajemo s nevoljom [5], kao mjesta snalaženja ljudske vrste u svijetu nastanjenom brojnim vrstama, u pluriverzumu? [6]
Perje je oblik kože, preciznije “jako diferencirani oblik gornje kože. (…) Pera su sačinjena od keratina, istog proteina koji čini kosu i nokte (…) ili rogove (…)”[7] Osnovni dijelovi pera su batrljica, njegova osovina, i zastavica, a oni se dalje diferenciraju na manje dijelove. Ptice imaju perne mišiće uz pomoć kojih pomiču grupe pera; tako se, primjerice, našušure. Perje ima više povezanih funkcija: let, regulacija tjelesne topline te komunikacija, i to ne samo vizualna već i auditivna.[8] Kad bismo proširili naše razmatranje prostorno i vremenski, našli bismo pregršt primjera čovjekove interakcije s perjem koja računa sa složenošću njegovih funkcija – sjetimo se samo mita o Ikaru. U kontekstu perjare na Grmoščici, perje se prvenstveno koristi kao druga koža. Naša koža, i sama porozna granica, obavija se tim debelim, ali prozračnim zaštitnim slojem.
Ptice trebaju održavati konstantnu unutrašnju temperaturu od oko 42°C za uobičajene aktivnosti. Da bi to postigle moraju kontrolirati gubitak topline na način da povećavaju volumen zraka koji se nalazi između kože i vanjskog perja. Što je veći volumen zraka, to je manji gubitak topline jer je zrak odličan izolator. [9]
Drugim riječima, perina je vrsta porozne granice koja temperaturu zraka prilagođava temperaturi našeg tijela i onome što percipiramo kao ugodu. Perjaru u Grmoščici, odnosno njene ostatke, koristimo kao polazišnu točku za (skicozno) istraživanje načina na koje zajedno s pticama proizvodimo te naše perine, naše omotače, meke zaštite na našim kožama.
Iako Hrvatska danas nije relevantan prerađivač perja, suživot s peradi ima dugu tradiciju na ovim prostorima. Susjedna Mađarska najveći je europski proizvođač pernatih proizvoda. Dok letimično istražujem povijest koja je prethodila toj tituli, otkrivam da su mi njene epizode dobro poznate. Tradicija uzgoja gusaka po čijem je perju Mađarska posebno poznata zajednička je objema obalama Drave, o čemu govori i kultno filmsko ostvarenje “Sakupljači perja” (Aleksandar Petrović, 1967.), kao i drugim riječnim predjelima. Rad guščarice iskorišten je kao izlika za bukolički prikaz flerta u slici “Guščarica na Savi” Nikole Mašića, ali to što guske čuva žena nije samo plod slikarske devetnaestostoljetne fantazije. Naime, briga oko peradi jest bila ženski posao, a radnje koje je trebalo obaviti da bi se nakon klanja došlo do jastuka i prekrivača imale su posebnu važnost u životima seoskih žena. Čihanje, čehanje, čijanje različite su varijante glagola kojima se u našim kontinentalnim krajevima označavao rad na čišćenju perja. Kao ni druge radnje vezane za ruralnu ekonomiju prije prodora kapitalizma, ni ovaj proces ne možemo opisivati kroz dihotomije posao / dokolica, privatno / javno jer on se odvija u drugačijem univerzumu.
Da bi se perje počupalo trebalo je zaklanu koku pofuriti vrućom vodom, perje počupati (oskubsti) i koka ide dalje u lonac, a perje od svake takve kokoši se opere, posuši i potom spremi i čuva do zime kad su dani hladni i kratki, a drugi poslovi na livadama i obradivim površinama miruju. U zimskim danima naša su kuhinjica i njezin šparet dobivali na značaju. Tu se od jutra ložila vatra, kuhalo i peklo, poslije ručka stariji su malo odmarali. Nakon odmora k nama je dolazila jedna mala žena, rastom kao djevojčica, a po godinama stara poput naše bake koja je baki svaki dan pomagala čehati perje. One bi u krilo stavile u nekoj platnenoj vrećici perje i pero po pero uzimale u ruke držeći lijevom rukom vrh pera, a desnom bi odozgor do dolje povukle perca, najprije jednom, a zatim drugom stranom duž osnovne osi pera. I tako cijelo popodne uz razgovor, različita sjećanja, malo ogovaranja, planiranja budućih tuđih vjenčanja, razgovora o mrtvima, sprovodima, kolačima, kuhanju itd., … sve dok nije počeo padati mrak, pa još malo, već je i noć znala pasti, a mala žena se tada brzo spremi, jer morala je proći cestom uz groblje, a to je po noći opasno. I dok su se one pozdravljale, mi smo djeca morali na spavanje i naravno na mekom pernatom jastuku sanjali smo pernate snove. [10]
Kazivanje je ovo koje se odnosi na period 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća, a smješteno je na periferiji Zagreba, na poroznoj sjevernoj granici grada u jednoj od današnjih gradskih četvrti, a tadašnjih sela. Na zapadnoj se strani te granice gnijezdi Kustošija. O poroznosti specifične kustošijanske granice jedan lokalni kroničar piše ovako:
Mitnica, ona stara, prvobitna mitnica na Velikom potoku, nasuprot gospodarskih zgrada i imanja vrtlara bugarskog podrijetla – Marinova i nedaleke one visoke dvokatnice, što je se svaki starosjedilac prisjeća kao Kraljevićeva svratišta, gdje je uvijek bilo mnogo glazbe, jeftine zabave noćnih “pajdašica” i dobra raspoloženja – spuštala se i podizala, tko zna koliko puta dnevno, mitnička rampa ili brklja. Za svaki slučaj, da ne bi poneko vozilo, pretežno zaprežno, ili gdjekoji biciklist, te eventualno neki rijetko nadošli automobil projurio bez pregleda i bez naplate potrebne maltarine. Jer, mitnica je bila granični prijelaz između grada i izvangradskog prostora – predgrađa, periferije, prigradske vukojebine…. No, uz sve te mjere opreza i predostrožnosti, domišljati bi seljaci prelazili krišom potok poviše mitnice, gore u Črnomercu ili nizvodno između mitnice i željezničke pruge, preko “Bugarova polja”…. Prenosili bi, pravednije rečeno, krijumčarili odnosno švercali sir, jaja i maslac, domaći “delanac”, kokoši, meso, rakiju i sve što im se pri ruci našlo, sve što je donekle bilo viška u seljačkim gospodarstvima, premda ničega nikad u seljačkim domovima, nažalost, nije bilo previše.
A o točki preokreta života u Kustošiji ovako:
Kustošija je zapravo bila – prostrano polje. Prostirala se tako ozelenjena stablima sve do Vrapča. U uskom se prostoru s rasparčanim česticama – sitnim zemljišnim parcelama, s mnogo polja i malo zgrada, s bezbroj stabala dudova i murvi, krušaka i trešanja odvijao posebno izuzetan život, osoben samo tom kraju i njegovim ljudima. U tim su prilikama i okolnostima izgrađene one davne tisuću osam stotina osamdeset i pete – kustošijanske ciglane… (…) Zagrebačko dioničko društvo tvornice opeka u Zagrebu udružilo se 15. travnja 1929. sa “Zagorkom d.d.” za građevnu industriju u jedinstvenu tvornicu: “Müllerove ciglane”, nazvane prema vlasniku Adolfu Mülleru. Kustošijanske “Müllerove ciglane” razvijale su se i prostirale od Črnomerca do sadašnje Zagrebačke ulice. Usprkos naglom razvoju, ciglane su sporo zgrtale sredstva, a radnici su imali slabe zarade. Radilo se samo sezonski – od ožujka do kraja listopada… Ciglari su bili pretežno iz Hrvatskog zagorja. Proizvodnost je ciglana bila niska: prije rata “Müllerove ciglane“ proizvodile su 12 do 15 milijuna opeka godišnje. Poslije rata “Ciglane – Zagreb”, kako se otada zovu, razvijale su se postupno prema sjeverozapadu – na okolno brdo Grmoščicu.[11]
Oskudna dokumentacija iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu koja se tiče Grmoščice potvrđuje da se ranih 50-ih godina 20. stoljeća šuma sjekla, a tlo “skidalo”. No, dokumentacija iz 1957. vezana za izgradnju skladišta zavedena je kao “Grmoščica Vajda”, što je i ime perjare, još uvijek prisutno u poslovnim bazama i na samom objektu, na pločici na kojoj danas stoji Vajda perjara d.d. i Lovački rog d.d. Prema tome, dalo bi se zaključiti da se kasnih 50-ih Ciglana povlači iz Grmoščice, a Vajda gradi skladište. Odgovara to i sjećanjima Kustošijanaca i Kustošijanki koji se ponedjeljkom okupljaju u vatrogasnom domu na Ilici.[12] Jedan susjed pak tvrdi da su objekti perjare izgrađeni kao vojna skladišta municije.
Kao vlasnike spominju dva brata, a uz Vajdu vežu uzgoj pilića u Sunji, mjestu jugoistočno od Siska, na obali istoimene rijeke. Međutim, internetska pretraga brzo otkriva da je matični grad nekadašnje mesne industrije Vajda, danas u vlasništvu tvrtke Pivac, Čakovec. Poduzeće za “plasman peradi, jaja i divljači” mađarski Židov Elemer Vajda osniva davne 1912. godine, a po njegovoj smrti tada već vrlo uspješno međunarodno poslovanje preuzima sin Petar. On će se vratiti u Mađarsku 1944. ali ne da bi posjetio očevu domovinu već da bi robijao u tamošnjim nacističkim logorima. Preživljava ih i vraća se u Čakovec. Poduzeće, koje je za vrijeme okupacije poslovalo pod nazivom Hunnia, vraćeno mu je 1945., a naredne je godine nacionalizirano. Petar Vajda nastavlja svoj život na Filozofskom fakultetu u Zadru, prvo kao student, potom kao profesor, a u tom gradu krajem 60-ih i umire, daleko od peradi. Teško je vjerovati da kustošijanska perjara Vajda nije povezana sa snažnom čakovečkom mesnom industrijom.
Autor nepoznat, Elemer Vajda i radnici tvrtke E. Vajda uz kamion s peradi. Muzej Međimurja Čakovec, inv. br. FOT 11605.
Na sastanku Kustošijanaca sjećanja o perjari naviru polako. Neki ovu temu smatraju krajnje nebitnom i ističu više radnički nego seljački karakter kvarta. Drugi se pak živo sjećaju peradi koja se nekoć uzgajala u dvorištima i perja koje se čehalo po kućama. Perjara je radila u dvije smjene, a samo neki spominju i noćnu smjenu. Jedna stanovnica ulice Graberje prisjeća se da su bile zaposlene samo žene, “susjede s našeg brijega” koje su perjari prilazile sa sjeverne strane, stepenicama kroz šumu u razna doba dana.[13] No, jedna Kustošijanka, danas u staračkom domu, a nekoć aktivna u tijelima lokalne zajednice, kaže da je radništvo bilo miješano, njih pedesetak, i da je ih je dosta dolazilo vlakom iz Zagorja, pa onda pješke cestom do pogona. Spominje i kuće koje je Perjara Vajda za njih izgradila, no dio ih je, kako kaže, odnijelo klizište. Radni uvjeti su navodno bili teški, radnici su se žalili, no uprava tvrtke je bila izrazito zatvorena. Problemi oko održavanja pristupne ceste i zbrinjavanja otpadnih voda nisu se rješavali.[14] Jedan stariji Kustošijanac navodi da je kompleks bio ograđen, da mu se nije moglo prići. Drugi se prisjeća školske utrke koja se trčala po šumi, a start je bio u neposrednoj blizini pogona. Neki misle da su pilići nabavljani na crno, drugi da su se u perjari radile i druge stvari, ali ne znaju koje. Neki se sjećaju kamiona u kojima se iz Slavonije dovozilo guščje perje i ponekad letjelo naokolo. Drugi tvrde da su za perje korištene crvene kokoši.
Reklamni natpisi Franck kava i Vajda Export–Import na Trgu Republike u Zagrebu, 1985. Privatni arhiv Mladena Čižmeka.
Za vrijeme rata 1991. godine u Perjari je bilo zborno mjesto Hrvatske vojske, a vojnici su se pokrivali jastucima koje su tamo našli. Ne zna se točno kada Perjaru Vajda otkupljuje poduzetnik Milan Šečković, koji je vlasnik i danas, pa zato na tabli na ulazu ispod Perjara Vajda d.d. stoji i Lovački rog d.d., što je kompleks ugostiteljskih objekata na Ilici kojeg je dotični također vlasnik. Prostorom upravlja tvrtka Adela Mese d.o.o. njegove supruge Adele Barbare koja se bavi organizacijom vjenčanja i drugih evenata. No sjedište tvrtke Adele Mese upisano je u Varšavskoj ulici, dok se kao vlasnik parcele Perjare vodi trenutno vodi Šečkovičeva tvrtka Scorpion nekretnine. Brisani subjekt Scorpion Vajda d.o.o., čiji su direktori bili Milan, Boris i Barbara Adela Šečković, osnovano je 2003. pa je to godina kada je najkasnije (ako ne i ranije kroz neki drugi poslovni subjekt) vlasništvo pripalo obitelji Šečković.[15] Dok se Šečković u medijima povezuje s više afera, Barbara Adela Šečković i njezina tvrtka pojavljuju se na takozvanim life-style portalima kao sinonim za profinjena vjenčanja. Nakon preuzimanja Perjare, Adela Mese je nastavila s proizvodnjom popluna (ili možda prodajom zatečenog na zalihama), a jednu takvu perinu moglo se 2017. kupiti na Njuškalu za 90-ak eura. Zanimljivo je da perina ima dva logotipa. Vajda, tipični socijalistički dizajn sa stiliziranim motivom ptice, i Adela Mese, suvremeniji, sa stiliziranim monogramom AM, koji sugerira luksuz i privilegiju. Perina je, stoji u oglasu, koštala nemalih tisuću kuna, a sačinjena je od guščje pahuljice.
Te iste 2017. je i osnovana tvrtka Adela Mese, koja očito do tada funkcionira samo kao brend, te se preusmjerava na organizaciju vjenčanja i evenata, za koju svrhu preuređuje prostor perjare, a kasnije i kuglane. Na vlastitoj stranici i u medijskim istupima vlasnica navodi da je perjaru preuzela kao derutan prostor, a zapravo je zgrada u tom trenutku već više od deset godina bila u vlasništvu tvrtki njezinog supruga, dok je njezin brend prodavao tamo (očito godinama ranije) proizvedenu posteljinu. Usluge su zamijenile proizvodnju, a perje koje je tu prolazilo kroz ruke žena, a možda i muškaraca, da bi se pretvorilo u zaštitni sloj čovjekove kože prema hladnoći zraka i tvrdoći podloge, ostalo je sada prisutno na simboličkoj razini. O simbolici perja u svadbenim običajima naših krajeva Wikipedija navodi ovako:
Sipanje perja, potepanje ili perjana običaj je u nekim seoskim dijelovima središnje, istočne i sjeverozapadne Hrvatske, kada se dolazak majke i novorođenčeta iz bolnice slavi zasipavanjem dvorišta perjem i papirima, a u Međimurju prilikom zaruka budućeg bračnog para i prije vjenčanja.
Nekada su se prema narodnim običajima sipali pljeva i perje. Pljeva koja je čuvala zrno žita, značila je da se žena očistila nakon poroda, a perje kako bi novorođenče imalo lagodan život poput ptice. U današnje vrijeme, rodbina, prijatelji i susjedi iskazuju veselje zasipavanjem dvorišta perjem i papirima te pale gume, sipaju čepove boca, ostavljaju olupine automobila ili sličan otpad. Etnolozi kažu, da ne postoji konsenzus o pravom značenju samog običaja i dodaju da se žena povezuje s pticom, a kada se sprema uploviti u bračne vode, sva raskoš nestaje i ona postaje očerupana. [16]
Za očerupanima ostaje rasuto perje. Rasute su i nepregledne simboličke i stvarne manifestacije naših i ptičjih veza. Ne može se zaključiti ono što je rasuto. Priča o uzgajanju, čerupanju, rasipanju, sakupljanju i ponovnom rasipanju se nastavlja.
Milan Vulpe / OZEHA, Vajda Export, novogodišnja čestitka, 1952. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, inv. oznaka MUO-054409.
[1] https://www.commonobjective.co/article/fibre-briefing-polyester
[2] Hoskins, T. E. (2015). Zašiveno do bola: Antikapitalistička knjiga mode. Sandorf & Mizantrop; CIMO – Centar za istraživanje mode i odijevanja.
[3] https://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=2780
[4] https://edfa.eu/feathers-down/
[5] Riječ je izrazu i istoimenoj knjizi Donne Haraway koja se u brojnim svojim pisanim djelima bavi odnosom između (ljudskih i životinjskih) vrsta, a jedna njezina misao o tome izrazu glasi: “Ostajanje s nevoljom zahtijeva da učimo biti zaista prisutni, ne kao centralna os oko koje se okreću strašne ili rajske prošlosti i apokaliptične ili spasonosne budućnosti, već kao smrtna stvorenja upletena u mnoštvo nesvršenih konfiguracija mjesta, vremena, tvari i značenja.”[vlastiti prijevod]
Haraway, D. J. (2016). Staying with the trouble: Making kin in the Chthulucene. Duke University Press.
[6] Termin koji Haraway koristi u citiranoj knjizi u smislu supostojanja različitih vrsta, a inače je afirmiran u zapatističkom kontekstu i u kontekstu latinsko američke dekolonijalne teorije.
[7] https://hr.wikipedia.org/wiki/Perje
[8] Jäggi, P. (2023). Sonic habitats: Aerial nomadism and the sound of birds. In O. Petri & M. Guida (Eds.), Winged worlds: Common spaces of avian-human lives (pp. 102–118). Routledge.
[9] https://hr.wikipedia.org/wiki/Perje
[10] Kazivanje Biserke Kutleša, obiteljska arhiva.
[11] Bukovina, Z. (1991). Kustošijanske minijature. Zagrebačka biblioteka.
[12] Društvo Kustošijanaca nevladina je udruga posvećena kvartovskoj baštini. Zahvaljujem se predsjedniku Vladmiru Očiću, Nikoli Horvateku, gospodinu Željku i ostalim članovima i članicama koji su sa mnom podijelili svoja znanja i sjećanja.
[13] Kazivanje Brankice Hanaček
[14] Kazivanje Zdravke Vučkovac
[15] https://www.companywall.hr/tvrtka/scorpion-vajda-doo/MM1SGRzD
[16] https://hr.wikipedia.org/wiki/Sipanje_perja
